Jedno sam vrijeme vodila bitku: priznati ili ne priznati. Bilo je to vrijeme prije vremena, vrijeme za vrijeme vremena i vrijeme poslije vremena označavanja dolaska Božića.
Sjećam se kako bi se roditelji u javnosti došaptavali. Glasno smo ga slavili samo kod kuće. I ništa, ali baš ništa nije ga moglo otkriti do Badnje večeri, večere, žita, trobojnice svijeće, obiteljske molitve i blagoslova te ukrašavanja bora, snimljenih božićnih pjesma, pečenice i hladetine poslije ponoćke...u toplini doma. Znali smo, mi djeca, da je to to tajnovito i posebno veče, ta noć. I nije bilo pokona pod bor, sjajnih papira i ukrasnih mašni, ali....osjećala se neka mističnost dolaska Božića.
Danas ću obići svoj grad, kada padne mrak, po slikama s lokalnih portala čini mi se ljepše i bogatije uređen nego do sada. Zanimaju me svjetla u gradskom parku, možda dodam i sličicu poslije. I pitam se: gdje je čar Božića?
Kao i čar čovjeka samog, skrivena u njemu, nespoznata mnogima, voljena od rijetkih, prepoznatih, ja danas sanjam Božić bijeli dolazi.....prvi puta nakon više godine da mi se srce puni tom blagoslovljenom energijom.....možda što je moja najmlađa danas , nakon duuuuugo vremena, došla sretna iz škole, možda što čekam posjet nekoga koga smatram obitelji, možda što sam si nakon duuuugo vremena dozvolila luksuz u mojoj glavi zamisliti da je sve bolje nego što stvarno(st) je. Možda što Božić opet dolazi . I nije bitno hoćemo li ga dočekati u hotelu luksuzne kategorije ili samoći doma, bitno je da njegov dolazak prepoznamo u svom srcu.
Božić dolazi!
p.s. iako nisam baš neki fun Srebrnih krila, ova mi je sasvim ok uz ovaj post!
Post je objavljen 08.12.2017. u 15:49 sati.