ne volim ove dane, mislim volio sam ih dok nisam porasta, danas jedva čekam da prođu. sad će te se vi pitat 'a zašto?' kada su to dani zajedništva, ljubavi, brige za bližnje, topline doma itd. zato što ih doživljavam kao dane licemjerja. da, upravo tako! ovih dana su svi nešto nabrijani pozitivnom energijom, puni ljubavi, ne mislim pri tome na dicu, dica ne razume i sve im je lipo dok ne odrastu, a kad odrastu i uđu u stvarni svijet onda i ona skuže da je sve bilo farsa.
bilo je to prije više godina, u ovo vrijeme, večer, još nije bilo adventa u splitu, kolega i ja smo stajali na vratima i pušili jer su zabranili pušenje u zatvorenom prostoru kad do nas dođe momak od svojih 20-ak godina i pita 'imate li molim vas koju kunu gladan sam'. kažem mu 'kuna nema ali možeš poželjeti pojesti što god hoćeš'. nisam mu vjerovao da će ih potrošiti na hranu jer je izgledao zapušteno, ona jaketica koju je na sebi imao mora da je zadnji put pila oprana kada mu je netko poklonio. razgovor se nastavio dalje i pitamo ga odakle je? reče da je iz okolice siska. pa dobro kako si se zatekao ovije, što radiš u splitu. odgovara da ga je očuh istjerao iz kuće kada je imao 18 godina i od tada luta po lijepoj našoj u potrazi za poslom. pa dobro imaš li kakav posao sada, pitamo. imao sam na građevini do prije 7-10 dana, ali znate kako je, posao je dovršen a gazdi više nisu trebali radnici. (ne, ne znamo kako je to, mislim u svojoj glavi) pa dobro, gdje živiš? živim u jednoj napuštenoj kuću u sućurcu, ja i još dvojica samnom, odgovara. aj dobro, stani tu, uđi u prostoriju da nisi na hladno idem ti kupiti nešto za jelo. otiđem do obližnjeg fast-fooda gdje sam poznavao ljude i kažem im da mi naprave najveći sendvić sa piletinom i svim prilozima. vratim se nazad kad momka nema. pitam kolegu di je, a on odgovara da je tamo na klupi jer ga je šef, koji je u međuvfremenu stigao istjerao i da on nema što raditi tu. otiđem do njega, dam mu sendvić, bolje reči sendvičinu i pitam što želi za popiti. zahvali se i reče da nema potrebe jer je ionako dosta dobio. odgovorim da ne dolazi u obzir jer neče jist na suho i odem u obližnji kafić uzeti sok. donesem mu sok i zaželim mu dobar tek te se vratim u prostoriju.
sjedim ja tako sav nadrkan i ljut, šef za susjednim stolom, a u meni pini. ne govorim ništa a u zraku se osijeća mrtva tišina. kad, eto nje, naše čiste duga jezika i čista srca pa pita 'šta je kupus, šta si kisel?' to je bilo dovoljno da puknem ki cvrčak i kažem 'kisel sam zbog ovog govna šta sidi tu do nas jer je gladnog istira na ulicu!' muk, tišina, šok i nevjerica, ali nitko ne reče ništa osim te naše čiste 'a ne triba tebi moj kupus ić u crkvu za okajanje grijeha, ti si svoje učinija'. i ne triba da znate. nikada se to više nije spominjalo, a šef mi se i danas lipo javi.
i onda danas čitam kako su siromašna dica ostala bez poklona koji su im bili namjenjeni jer ih je netko, tko je bio u poziciji da to učini, kao i moj šef, preusmjerio na neku drugu dicu. pa zar to nije licemjerno i tužno? dica su dica i sva zaslužuju bar malo radosti, ionako će ih život naučiti da je sve farsa.
Post je objavljen 07.12.2017. u 19:15 sati.