Marketing
Dvije strane
Anđeli ili portreti? Slikam ih po raspoloženju. Anđele slikam kad trebam mir, ljepu misao, laganu glazbu, ljepi sklad boja i tišinu. Portreti mi odgovaraju kada ludim, kada sam u nekoj euforiji, sretna/nesretna/ljuta-nebitno, ali osjećaj zaista mora biti jak. Nije svaka misao za svaku sliku, postoji određeni osjećaj, emocija koja je potrebna da bi se dobilo ono nešto.
U posljednje vrijeme zaista često razmišljam da krenem malo ozbiljnije u te vode, a to znači odbiti 80% narudžbi i raditi isključivo ono što se meni slika. Rad na sebi kao prvo! Teško mi se odlučiti na takvu promjenu, možda radi buđeta, nekog straha, neznam definirati osjećaj. Sada osjećam neku sigurnost ali to je osjećaj koji zapravo svi mi volimo, no ponekad treba riskirati, uvijek se mogu tome vratiti, zar ne? I ne, nije me toliko briga što ljudi oko mene misle, ja ionako uvijek sve napravim kontra.
Bliži se kraj godine, mislila sam da doživiti neću ali konačno sam dobila priliku da izložim (za stalnu postavu) svoju prvu sliku u galeriji suvremene umjetnosti u Kučevu, Srbiji. Veselim se, no moram priznati da me taj poziv jako iznenadio. Biti izlagač, za mene to je nešto veliko (ne mislim sada samo na izložbu u Srbiji) nego i opčenito. Maštam da ću jednog divnog dana i ja imati svoju izložbu od cca 20-30 radova, ma biti će ogromna! Želim biti samostalni izlagač jer smatram da izlaganja u skupini su mali zalogajčići koji mene osobno uopće ne privlače.. Ali nikog ne vučem za rukav, možda samo još moje vrijeme nije došlo. Strpljivo čekam priliku, možda poziv. Jednog dana...
Post je objavljen 07.12.2017. u 16:54 sati.