JEZUIT(A) redovnik isusovačkog reda; pren. lukavac, podmukao čovjek
[Rječnik stranih riječi, M. Filipović, TIZ „Zrinski“ Čakovec, 1980.]
JESUIT isusovac, jezuit; fig spletkar, podmukao čovjek, lukavac, podlac
JESUITICAL isusovački, jezuitski; fig podmukao, lukav, neiskren, prepreden, podao
[Englesko-hrvatski rječnik, R. Filipović, Zora, Zagreb, 1971.]
ISUSOVCI (JEZUITI, DRUŽBA ISUSOVA, JEŽOVITI, španj. Compania de Jesus, lat. Societas Jesu), naziv za članove rimokatoličkog reda i za sam taj red, kojemu su temelje udarili 1534 u Parizu Ignacije Loyola, P. Faber, Franjo Ksaverski, J. Laynez, S. Rodriguez i dr. Uz vjerski fanatizam koji je u borbama protiv Maura dosegao vrhunac, neposredno se nadovezala dinamička španjolska kolonijalna ekspanzija, koja je tražila borbenu katoličku organizaciju, koja će, krsteći „pogane“ u stvari krčiti putove konkvistadorima. S druge strane, katolici romanskih zemalja osjetili su opasnost koja prijeti njima i rimskoj crkvi od novog reformatorskog pokreta (Luther, Calvin, Zwingli) u germanskom svijetu. Ciljevi Ignacija Loyole bili su prvotno romantičko zanesenjački i dosta neodređeni (polaganje zavjeta čistoće i siromaštva, skupno hodočašće u Jeruzalem radi obraćanja krivovjernika), ali oni postaju realniji, kad se Družba Isusova stavila u Rimu na raspolaganje papi Pavlu III koji je 1540 bulom Regimini militantis ecclesiae odobrio osnutak Družbe kao katoličkog reda. Papa je otada upotrebljavao Družbu u svoje, osobito protureformatorske ciljeve, iako su i pod svojim generalima (za prvog je izabran sam Ignacije 1541) znali sačuvati slobodu akcije u interesu same Družbe. Organizaciji i životu Družbe dao je Ignacije vojnički karakter. Kandidat za člana Družbe prolazi kroz dvogodišnji novicijat kao novicij (novitius). Zatim prolazi kao skolastik univerzitetske nauke (ponajviše klasične, ali i druge). Poslije toga radi 5-6 godina kao nastavnik na isusovačkim srednjim školama. Sa 28 godina uči 5-6 godina teološke nauke i zaređuje se za svećenika. nakon dovršenih teoloških studija prolazi još jednu godinu iskušenja (tercijat), nakon kojega polaže 4 svečana zavjeta (čistoće, siromaštva, poslušnosti i posebne poslušnosti prema papi, oboedientia cadaveris), te postaje ili naročito kvalificirani svećenik (pater, professus quatuor votarum), ili ako ne položi zavjet posebne poslušnosti, duhovni pomoćnik (coadjutor spiritualis), koji tim svećenicima pomaže. Družba ima i braću laike, koji obavljaju kućne poslove.
Administrativno je Družba podijeljena na asistencije, provincije, viceprovincije itd. U organizaciji Družbe zauzimaju od početka važno mjesto Collegia, isusovački učevni zavodi s internatima, koji raspolažu sa bogatim fondovima za svoje uzdržavanje. Najvažniji su u Rimu, osnovani još od Ignacija: Collegium Romanum i Collegium Germanicum, kasnije prozvan Collegium Germanico-Hungaricum, jer su se u njega primali, pored njemačkih, i gojenci iz Ugarske i Hrvatske. Za nastavu su imali svoj posebni program, Ratio Studiorum, od 1584.
Isusovci su imali i svoj posebni moral s devizom Ad maiorem Dei gloriam. Za ocjenu moralnih vrijednosti vrhovno im je pravilo Cui licitus est finis, etiam licent media, ili kako se obično citira u slobodnijoj formulaciji Finis sanctificat media. Za ovu kažu jezuitski teolozi da je netačna. Neosporno je da su se isusovci u praksi tog načela držali i da su vršili mnoga moralno nedopuštena djela „sve na veću slavu božju“. Oni odbacuju svaku individualnu etiku; uče da se u dvoumici, da li je nešto dopušteno ili nije, možemo odlučiti na djelo, ma bilo samo vjerojatno da je ono dopušteno. Po jezuitskom moralu dopuštena je kod svjedočenja, makar i pod zakletvom, tzv. mentalna rezervacija (resevatio mentalis – primisalje). Isusovci su svoju etiku rascjepkali na slučajeve savjesti, koja se našla u dilemi pred dvojakom dužnošću, rješavaju sofistički, ali uvijek u korist katoličke crkve i Družbe. Braneći jansenizam, kritizirao je jetko moral jezuita njihov gojenac B. Pascal.
Isusovci, kao protureformacijska snaga, počeli su se brzo širiti u Italiji, Španjolskoj, Portugalu i Njemačkoj, a 1580 prodiru i u Englesku. Istodobno rade kao misionari u prekomorskim zemljama Brazilu, Etiopiji, Istočnoj Indiji, a Franjo Ksaverski evangelizira i u Japanu. Isusovci kao sveti i učeni ljudi osvajaju svuda važne pozicije u nauci i u društvu kao dvorski svećenici, propovjednici, ispovjednici vladajuće klase i bogate buržoazije, odgojitelji mladeži. Oni su osnivaju u generalštab militantne katoličke crkve i po svojim tajnim putovima i spletkama često odlučno utiču na politilka zbivanja. Aktivno učestvuju u hugenotski ratovima; miješaju se i u englesku politiku (Gunpowder plot, 1605); fatalno djeuju na strani Svete lige za Tridesetgodišnjeg rata; odlučno utiču na politiku Luja XIV, a to znači na evropsku politiku. Zbog njihove razorne djelatnosti tjeraju ih iz raznih zemalja. Družba se najviše kompromitirala svojim financijskim poslovima, što ih je poduzimala unatoč zavjetu siromaštva. A kad je došla u sukob sa Španjolskom i Portugalom zbog Paragvaja i kad je veliki jezuitski spekulant poater Lavalette doživio bankrot i povukao za sobom više francuskih trgovačkih kuća, izvršen je pritisak na papu Klementa XIV, koji je bulom Dominus ac redemptor noster 1773 dokinuo isusovački red uz motivaciju da su se isusovci pleli u politiku, i da su izazivali smutnje unutar crkve, da su poprimali poganske običaje u istočnim zemljama, da su podjarivali nemire i u samim katoličkim zemljama. Taj svršetak nije bio nepoćudan ni vrhovima katoličke hijerarhije, jer su jezuiti na čelu sa svojim generalom („crni papa“) težili da budu stvani gospodari u rimskoj crkvi. Unatoč spomenutim teškim optužbama Družbu je, u času kad je Evropom počela vladati najcrnja reakcija, ponovno uspostavio Pijo VII svojom bulom Sollicitudo omnium ecclesiarum iz 1814. Isusovci svojim prokušanim metodama nastavljaju svoj rad u uvjetima buržoasko-kapitalističkog uređenja i bore se protiv naprednih pokreta, a naročito žestoko napadaju marksizam, socijalizam, komunizam i materijalistički pogled na svijet. Zbog svoga rada bili su ponovno protjerivani iz zemalja s buržoaskim uređenjem. Danas Družba ima 8 asistencija (talijansku, francusku, španjolsku, njemačku, slavensku, englesku, sjeveroameričku i južnoameričku), sa 57 provincija i više od 30.000 članova.
Među jugoslavenske narode došli su isusovci na početku XVII stoljeća. U Zagrebu su se nastanili 1606, a iduće godine tu otvaraju prvu javnu gimnaziju. Isusovci su držali gimnazije u Dubrovniku (Collegium Ragusinum), Rijeci, Požegi, Varaždinu, Osijeku i Beogradu. U Zagrebu su 1666 imali teološki i filozofski fakultet, koji su zajedno činili Akademiju, koja je bila povezana sa isusovačkim zagrebačkim kolegijem. Imali su i malu Akademijuu Požegi, osnovanu nakon oslobođenja Slavonije 1709. U svome nastavnom radu držali su se plana iz Ratio Studiorum iz 1584. I ovdje su vršili jak utjecaj na politički i društveni život sredine. Posebno je bio negativan njihov utjecaj na književnost u duhu protureformacije. Red je ipak dao nekoliko ličnosti značajnih za našu kulturnu historiju (R. Bošković, B. Kašić, Ignjat Đurđević, , A. Kanižlić, J. Habdelić). Rad im je prekinut bulom Klementa XIV, no kad je Družba 1814 uspostavljena, isusovci su i u našim krajevima nastavili svoj rad i djelimično otvorili svoje ranije škole. Ali sad naprednije građanstvo zauzima prema njima kritičan, pa i neprijateljski stav. Tako grad Zagreb ne dopušta 1860 da se nasele na njegovu teritoriju, a Hrvatski sabor izjasnio se 1861, pod utjecajem Strossmayera i Račkog, protiv jezutskih škola u Hrvatskoj; grad Požega tjera ih iz svoje sredine, tako postupaju i Dubrovnik 1887, i Zadar 1893. Kad je potkraj XIX stoljeća u nas počeo pokret radnika i kad se omladina opredijelila u naprednom prevcu, ban Khuen-Hedervary dopustio je isusovcima povratak, te su oni u Zagrebu, pomagani od pojačanog klerikalnog pokreta, podigli 1901 svoju crkvu i rezidenciju. Kao vođe klerikalizma i katoličke akcije oni su intelektualni sukrivci za zatrovane prilike u kojima je okupacija 1941 zatekla Hrvatsku. [Enciklopedija JLZ, Zagreb 1967.]
Post je objavljen 06.12.2017. u 17:52 sati.