Pred neko vrijeme krenuo sam u osvajanje svijeta Philipa K. Dicka. Čitao sam
ga pradavno...hm, da, 80-tih godina prošlog stoljeća. U preraznim
prijevodima bivše nam države, koji nisu baš bili neke kvalitete-probao sam
"Ubik" iz biblioteke "Kentaur" pročitati nedavno, ne ide. Ipak nam se
promijenio jezik i neke fraze nerviraju.
Dakle, originali. Kako priliči takvom piscu, Kindle, e-izdanja.
Motivacija ovog čitanja je bilo to da sam negdje pročitao o "Valis" kao o
najboljem-ali i najluđem-što je napisao.
Nakon "Čovjek u visokom dvorcu", "Ubik"-o kojem sam pisao ovdje i "Sanjaju li androidi
električne ovce" ovdje,
krenuo sam još u proljeće, na prvi dio trilogije. "VALIS" = Vast Active
Living Intelligence System, tj. Veliki aktivni živući inteligentni sustav. Dio motivacije bio mi
je i "Matrix", imao sam dojam da su njegovi tvorci bili ljubitelji PKD. Naime, scenarij za taj film je
baziran na dobroj ideji, i uvijek mi je bilo čudno da ne bi postojao literarni prauzor.
Počinje benigno, psihodelični svijet 1960-ih, sa samo nekoliko čudnjikavih
momenata, kao čudni nazivi likova, poput Horselover Fat (Debeli Konjoljubac?) ili
Mother Goose (Majka Guska). Djeluje kao izbor imena na grčki način.
Ludilo, veliko, se pokaže kada se dosegne dio sa tekstom kao iz propovjedi
pijanog, napušenog ili oboje, Jehovinog Svjedoka. Religiozni proljev na
stotinjak stranica. Glupo da pisac, ili editor, nije izbacio taj dio teksta.
Djelovalo je kao kršćanstvo, budizam i neprobavljeni Gibbon (o Rimskom
Carstvu) u musaki kantine Studentskog centra. Poučan tekst za lijenog američkog
čitatelja, koji se ne bi usudio čitati Cezara samog, ali ovako probavljenog, može bar
probati.
Dakle, nakon psihopatoloških besmislenih vjerskih sranja lika progonjenog
osjećajem krivnje jer nije mogao pomoći svojim prijateljima, energetskim
vampirima, da prežive svoju psihološku ili tjelesnu bolest, priča je počela
biti zanimljiva.
Ako možemo smatrati zanimljivim uvid u svijet u kojem je Krist
živ negdje u Kaliforniji i u kojem kršćanska šifra iz doba Starog Rima
pronalazi publiku u Americi u vrijeme vijetnamskog rata.
Organiziraju društvo, koje se sastoji od četiri osobe, koje leti zrakoplovom
u posjetu Kristu. Moto im je "Ribe ne mogu koristiti oružje".
I samo pisanje toga je smiješno, ne? Očito ne u potpunosti, ako dolazi od
majstorskog pisca poput PKD.
Preživio sam čitajući (pre)mnoge stranice, vođen čistom nadom
da mnogi ljudi koji su tvrdili da je riječ o dobrom tekstu, nisu bili
potpuni idioti, ili da sve nije bila samo internetska prijevara Jehovinih
Svjedoka.
Na kraju prvog dijela trilogije o VALIS, dolazi mala nagrada:
prekrasna priča o 2-godišnjoj djevojčici Sophiji, koja se čini kao glas Boga.
Ne "izgleda", ona JEST glas Boga, zna stvari koje nitko drugi ne bi
mogao znati. PKD daje neke od svojih najboljih linija teksta ovdje, pravi užitak
za čitati.
Sophia na kraju slučajno umire, ili je odlučila umrijeti, ali stići će
novo dijete koje se tek treba roditi, od istih roditelja - koji su ludi,
neobični, ali čini se da imaju mjesto u kozmičkom labirintu. Društvo
Rhipidon je stvarno blisko Izvoru.
Na kraju knjige nalazi se lista od 50 zakona svijeta i definicije koje su tu
da pomognu, ali mene su prilično uplašile. Očito ih je pisao luđak. Nema ni
tračka sumnje. Strah me bilo što me čeka u slijedećim dijelovima trilogije, ali
poznat sam po čitalačkom mazohizmu pa sam se upustio u otkrivanje većih
dubina Debelog Konjoljupca. Nastavak slijedi.
Post je objavljen 03.12.2017. u 23:58 sati.