Od nedavno opet u svojem ruksaku nosim knjige. Ovih dana poeziju.
I sjedim tako u tramvaju i čitam. U rukama imam zbirku pjesma koju znam napamet ali ja čitam.
Tramvaj zuji onim glupim zvukom kad krene, žamor ljudi, vrata se otvaraju i zatvaraju, imam još dosta do svoje stanice.
Uhvati me umor i naslonim glavu na prozor.
U jednom trenu, u jednoj pjesmi usred jednog određenog stiha ispred mene pojave se oči.
Zatvorene. Zatim otvorene. Lijepe. Velike.
Njegove.
Izgubljena, vjerojatno sam se nasmijala. Žena koja je sjedila preko puta mene rekla mi je:
- Blago onom o kome vi razmišljate sada. –