Marketing
26. obljetnica moje predstave
Pisat ću danas, ne razmišljajući o formi ili stilu...
Neću lektorirati napisano.
Poklonit ću, danas, djelić one iskonske sebe.
1.12.
Moj rođendan.
(Jedan od omisaonih trenutaka... Ovaj je snimljen u Ljubljani.)
Prvi dan mjeseca prosinca, zadnjeg mjeseca u godini. Još 30 dana do kraja godine.
Čudna simbolika.. Kao nagovještaj buđenja iz dugog i dubokog sna... Koji je trajao tko zna koliko dugo. Rastvaranje nesvjesnosti.
Probudila sam se prvog dana zadnjeg mjeseca u godini.. Čini se, nemam još tako mnogo vremena ovdje.. Duhovni rast postao je obvezom, sve se odvija jako rapidno, zahtjevno, zamršeno.. Priča mog života potvrđuje to, svakim danom.
Možda ovaj datum zaista nije slučan. Vidim to, tek danas, na svoj 26. rođendan.
26...
Dvadesetšest.
2 + 6.
Čudan neki broj. A opet, sasvim normalan i uobičajen.
Znači li on, išta?
Govori li on išta o mojoj prošlosti?
Odlučujem. Nosit ću te godine, kao svoje odličje.. Svaki rođendan, svake godine, primam novu medalju. Dodjeljujem ju sama sebi. Dodjeljuje mi ju život. Zlatnu medalju, kao nagradu. Kao priznanje za trud i rad. Medalju, koja mi simbolizira kako sam preživjela još jednu godinu. Čestita mi na preživljenim bolima, devastacijama, nadrastanju patnje.. Podsjeća me da sam još uvijek ovdje. S razlogom. Odrađujem što odradit trebam.. Moj posao nije završio, o ne! Ta, zadnji je mjesec.. Premda mu je prvi dan. Posla je mnogo, a vremena malo..
Moja vanjština se mijenja. Mijenjam se i ja. Iznutra. Cvjetam, rastem, bujam... Svakoga dana. Moj unutarnji glas podsjeća me gdje još trebam stići.. Barem kada sam dovoljno svjesna izoštrena, da ga osluhnem, pa čujem i poslušam. Nekad ne postižem razdoblja bez misli pa ga ugušim. Ne dozvoljavam mu da me podsjeti da on zna gdje idem. I da je sve dobro, baš tako kako je, baš tako kako će biti.
Kada pogledam svoje lice, prisjetim se gdje sam sve bila. Vanjština odaje prošlost. Prisjetim se ožiljaka koje su mi zadali. Koje sam zadala sama sebi...
Mladost i zrelost su neodvojivi. Nikad ne bih mijenjala mladost, za mudrost, koju mi je svako proživljeno iskustvo donijelo.
Nema povratka. Ne mogu ne znati ono što znam. Više ništa nije isto. Kako je bilo, bilo je. Ponosna sam. I opet bih sve ponovila.. Jer.. sve sam to ja.. I bas svako iskustvo, baš svaka osoba s kojom mi se put u nekom trenutku života ukrstio.. omogućila mi je da budem ovo što jesam danas. Nije li to blagoslov? Koračati stazom svoga života, ne imati pojma gdje ideš ni što te očekuje... Diviti se trenutku pa toplo pozdraviti druge putnike što nailaze, koji su njegov sastavni dio. Naučiti, od svakoga po nešto, pa ih pustiti da nastave svojim putem..? Gdje god ih on vodio... S nekima se raziđeš veoma brzo . Put onih drugih, prati tvoj, barem još neko vrijeme. Baš od svakog od njih možeš naučiti nešto, samo ako znaš kako opažati. Baš svatko od njih posjeduje svoju unutarnju ljepotu i potencijal za rast, koje vide oni koji znaju kako gledati. Oni koji gledaju srcem. Dušom, a ne očima ili umom.
Isto je sa iskustvima.
Sekunde se pretaču u minute, koje postaju sati. Dani, tjedni, mjeseci, godine.. Dolaze i prolaze.. Neki obični, neki neobični. Baš svaki, na svoj način. Isprepliću se, u toj svojoj ljepoti, neodvojivi. Čine cjelinu zvanu tvoj zivot, tvoj put. Skrivaju boli, osmjehe, povrede, ustajanja, odustajanja, blagoslove, prilike... Jednu za drugom.
A ti koračaš, kroz tu šarenu paradu. Poistovjećen s njom. To je priča tvog života. Tvoj život ovdje. A tebi je to sve. Nekada si toliko uživljen u tu priču, igraš, pratiš upute, da zaboraviš da sii ovdje samo kako bi odigrao tu svoju ludo zanimljivu predstavu.
Pa opet, ti nisi ni samo glumac. Ti si ono što je osmislilo cijelu ovu predstavu, postavilo scenu, pozvalo publiku.. Napisalo didaskalije. Dodijelilo pripadajući scenarij i koreografiju.. Pratiš upute koje si sam pomno osmislio prije nego si se odvažio da ju odigraš, a sve kako bi nakon njene izvedbe bio bogatiji za još jedno iskustvo.
(IZQuotes)
Prolaze godine.. Ti igraš i dalje. Ne sjećaš se onoga prije. Predstava je tvoja jedina realnost. Zaslijepljen si. Priča tvog života, ta predstava, jedino je što postoji. Ne osjećaš više sebe. Prostor vlastitog disanja. Glumac si, koji sa svojom glumom nikada ne prestaje. A mogao bi.
Što su sve te godine iza mene?
One pričaju tu priču. Osvrćući se, pročitat ću scenarij koji sam jednom izgovarala. Prisjetit ću se izvedbe koju sam jednom igrala. Naučiti nešto o sebi. Pa opet, nisam to ja. Ništa od toga nisam ja. Nisam ja priča, niti sam glumac. Niti sam iskustva koja su me obilježila. Niti su ljudi koji su mi prošli krož život.
Pa opet...
Ovim planetom, svaki dan korača neka nova ja. Bogatija ja. Drugačija ja. Ako si me nekoć poznavao... Ne poznaješ me više. Sakupila sam krhotine, slažem mozaik. On priča neke nove priče, on prati priču mog života pa ponovno kreira sve ono što tek nadolazi.
Znaš... Priznat ću tebi, priznat ću sebi... Dugo sam patila, jer oni, za koje sam više od ičega htjela da pogledaju moju predstavu... Oni, koji su me „trebali“ voljeti najviše, u toj publici nisu bili prisutni. Moja priča se odvijala, bez njihove pozornosti. Nisu mogli doći na moju predstavu. Nisu mogli sići s vlastite pozornice. Njihova predstava bila im je važnija. Bolilo je to. A danas.. Danas boli manje.
Imam svoje dvije, snažne ruke. Zaspljeskat ću si sama. I pljeskat ću, dok me ne zabole. Bravo, Ana! Preživjela si. Bravo, Ana! Još uvijek dišeš. Još uvijek se boriš. Još uvijek si tu.Udahni, Ana, uzmi predah od predstave... Sjeti se da si puno više od glavne glumice...
Nek prolazi vrijeme, ne bojim ga se više. Igrat ću hrabro. Igrat ću, dok ne dođe vrijeme da siđem s pozornice i pogledam izvan kazališta. Iza tih zidina, skriva se neki novi svjet u kojeg bi, znatiželjna kakva jesam, rado provirila..
Bit ću svoja kraljica.
Nazdravit ću danas. Za sebe, za vas.
Cheers!
.
(The militant baker)
Post je objavljen 01.12.2017. u 15:07 sati.