Ne postoji univerzalna istina.
ono nešto što vrijedi za sve ljude.
ono nešto što nam nude po religiji,
nacionalnosti, boji kože, državi,
gradu, selu...
Ali postoji osjećaj pripadnosti kojeg se držimo i zbog kojeg
se osjećamo jači, hrabriji, ponosniji,masovniji...
Jer u masovnoj svijesti, ako si u manjini,
nisi normalan.
Počevši već u vrtiću od:mucanja, naočala, krivih nogu, zubi,
pjegica, frkave kose, Albino pigmenta, viška kila,
viška centimentara...
Mogla bih ovako do sutra.
Postoji li netko tko se nije u ničemu prepoznao?
Uvjerena sam da je svatko u nečemu manjina.
Pitanje je kako se nosimo s tim,
da li se sramimo ili se prihvaćamo i volimo?
U našem životu je bitna samo naša istina,
iako je često ne čujemo
u masovnoj svijesti koja nam se nameće
već pri rođenju i sve više kroz život.
To nije naša istina, ona je duboko u nama
ispod svih nametnutih uvjerenja-
korijenskih, obiteljskih, društvenih....ima ih i previše.
Ako si za sebe, nisi protiv drugih.
Ti drugi se boje drugačijeg.
A ti, drugačiji, živiš svoju istinu.
Samo to je bitno.