Kada malo ja govori o besmrtnosti ili bar dugovječnosti, onda to ono zamišlja kao svoju upornu trajnost, vječnost i nepromjenjivost u linearnom vremenu, uz želju za predvidljivošću i kontrolom.
Besmrtnost nije u održavanju stalno iste forme, istih programa i uvjerenja i u predvidljivom ponavljanju starih sjećanja, iskustava i formi.
Besmrtnost je kvaliteta beskonačne vanvremenske božanske esencije, koja nema formu i koja je poput posude ili prostora u kojem se zamišlja forma i igra života.
Unutar iluzorne igre života i smrti, smrt ima funkciju da prekine staru repetirajuću igru tendencije ponavljanja istih zamrznutih scenarija života i tendencije stagnacije te da omogući kreiranje nove priče i oblika, što zovemo nova inkarnacija.
Tu je pridružen i sam proces starenja, kako bi se usprkos tendencije za zadržavanjem stare, iste mlade forme, ipak forma mijenjala i time joj se odredio rok trajanja u igri zamišljenog linearnog vremena.
Tako kroz iluziju borbe suprotnosti ipak imamo dojam promjena oblika i stvaranja novoga, no to je surogat za živo i realno božansko iskustvo izržavanja.
Igra bi bila predosadna da se stalno ponavlja isti kazališni igrokaz sa istim glumcima u beskonačnost.
Koji bi to dosadni užas bio ! ?
To bi bio božanski promašaj u njegovom beskonačnom, raznolikom potencijalu kreiranja.
U realnom božanskom ne postoji niti greška, niti promašaj, niti stagnacija.
Kućice od pijeska se trebaju porušiti, kako bi se od pijeska kreirale nove kućice i razni interesantni oblici.
Naravno, to je sve iluzorna ili zamišljena igra.
Paralelno odvijanje raznih inkarnaciskih priča je poput eksperimentiranja sa raznim mogućnostima raznih izmišljenih scenarija, kroz koje se božanska vječna esencija zabavlja. Božansko stalno snima nove filmove, predstave i avanture.
Naša božanska esencija, koja je vječna i besmrtna, nema formu.
Ona u trenutku kreira neku formu i u sljedećem trenu kreira fluidno sasvim novu. Ona ne plače i ne čezne za starom formom.
Ako ta forma djeluje slično u zamišljenom linearnm vremenu, onda to možemo nazvati i kontinuiranom samoregeneracijom i stalnim pomlađivanjem.
No to je samo gledano iz stare perspektive želje za zadržavanjem iste mlade i funkcionalne forme.
Ona se ne samoregenerira, jer niti ne degenerira, pošto u živom božanskom trenutku nema iluzije smrti, starenja, bolesti i života, nego samo stalno fluidno kreiranje i mijenjanje oblika.
/ Kao što se i valovi u moru mijenjaju i kreću i pri tome ostaju kao oblici valova, ali i kao ista esencija mora.
Niti jedan val nije isti u trenutku sada. Mi možemo reći kako se valovi rađaju i umiru u trenutku, no to je samo stari riječnik ljudske percepcije, koja sve dijeli na rađanje i umiranje. Valovi su živi i nepredvidvi, kao što je i naša beskonačna, neznana stvarna priroda. /
Promatrano linearno osoba ne stari, nego je u svakom trenu nova i živa, pa onda za tu formu ili fizičko tijelo možemo reći kako je besmrtno.
To baš nije najispravnije, jer je stvarna priroda svake forme je da ne traje. Forma mora imati svoj početak i kraj. Ona mora nestati. Zamišljanje iste stare forme je iluzija.
No, pošto besmrtna esencija stalno kreira, novo stječe se dojam besmrtnosti i same forme ili tijela. Ali samo dojam !
Identifikacija sa starim oblikom i odbacivanje naše esencijlne prave besmrtne prirode, rađa strah od smrti oblika i dovodi do njega.
Promatrano linearno, prepuštanje spontanosti naše božanske esencije u svakom trenu se "rađamo i umiremo " i tu nema potrebe za dva odvojena ciklusa koja zovemo život i smrt.
Tada se naša besmrtna prava priroda stalno izražava kao živi izričaj, a ne više kao luzija ili refleksija.
Znači kada se više ne opremo promjeni, koja je prirodni način postojanja i ne zadržavamo stare identifikacije, počinjemo živjeti svoju besmrtnost i cjelovitost.
Nismo identificirani s tijelom, nego sa besmrtnom božanskom esencijom, koja je bez forme i koja sadrži potencijal za stalno kreiranje forme i tijela. Nema potrebe za starenjem i degeneracijom tijela, kada je ono izraz božanskog trenutka u jednoti, bez iluzije odvojenosti i dualnih zamišljenih, iluzornih zakonitosti.
Ako se ne borimo protiv smrti i ne čeznemo za dugim životom i zdravljem, znači kako smo nadišli tu iluziju i kako smo u svakom trenu zaista živi.
Umjesto opiranja životu, koji dolazi s božanskog izvora i ostajanja u liuziji odvojenosti, koja neminovno mora imati dva odvojena razdoblja, smrt i tzv. život, mi tečemo u jedinstvu s živom božanskom namjerom.
Ne trebamo čekati da nam smrt, bolest, nesreća ili disfunkcionalnost starosti otopi iluziju naših programa i scenarija življenja, kako bi zaigrali drugačiju igru.
U svakom trenu spontano igramo novu živu igru. Tako je glavna funkcija u vremenu odgođene i sigurne smrti ovdije nepotrebna.
Mi zaista realno živimo ! Kreator i kreacija su jedno !
Osluškujemo trenutak i slavimo njegovu svježinu i originalnost
Post je objavljen 25.11.2017. u 23:43 sati.