Nisam bio od onih koji pretjerano cijene svoju obitelj. Znam, znam. Iz današnje perspektive to izgleda bezosjećajno i neprilično. Uzmimo u obzir da je to bila 1930. godina kad sam se oženio, u kojoj su vrijedila neka druga pravila od današnjih.
Moja je mati bila od onih koje ne znaju kako se treba ponašati majka. Rodila nas, mene i sestru i podijelila po svijetu. Mene dala u dom za nezbrinutu djecu, sestru ostavila sebi. Nije mi djetinjstvo bilo nešto naročito lijepo. Više zime i gladi nego svega drugoga. Sjećam se jedne epizode posjeta moje brižne majke. Dom za nezbrinutu djecu na Malom Lošinju, u kojemu sam trenutno boravio, vodio Vladimir Nazor. Sve što sam naučio, naučio sam uz njega. Jedino što mi nije mogao nadoknaditi je osjećaj da sam željeno i voljeno dijete. Da ne zvučim previše patetično, ne opravdavam se, samo da je jasno, ostavilo je traga na moj pojam o pripadnosti obitelji.
Draga majčica pojavila se jednog sunčanog, zimskog dana. Došla je da me vodi kući. Svojoj kući, sestri i baki. Nitko sretniji od mene. Uvijek sam govorio da će jednom doći po mene i odvesti me, nisu mi vjerovali. Ispisali su papire, pozdravili se, spakirao sam svoj kartonski kofer s ono malo stvari i pošao s majkom na željeznički kolodvor. Čekali smo vlak za Zagreb, pa za Sremsku Mitrovicu. Vlakovi su prolazili, niti jedan nije bio naš. Od umora sam se izvalio na drvenu klupu i zaspao. Majka je obećala probuditi me kada vlak stigne.
Probudili su me, u neko mračno vrijeme, žandari. Mojoj majci ni traga ni glasa. Uzalud sam govorio da sam ovdje s majkom koja me vodi kući iz doma, da čekamo vlak za Zagreb koji kasni. Nisu mi vjerovali. Vratili su me natrag na Lošinj.
Odrastao sam. Odslužio vojsku. Trebao da se ženim. Plavookom ženicom, blagog, okruglog i ljepuškastog lica. Sve nije bilo toliko važno kao kafana i društvo u kojemu se pjevalo do zore. Jedne takve noći, vraćao sam se iz kafane, pijan, odrvenio od alkohola. Imao sam pješke prevaliti veliki dio neosvjetljenog puta. Prolazeći pokraj raskrižja na kojemu je stajao križ krajputaš, kojih ima na svakom seoskom križanju, preko puta mi pretrči mačka. U onom crnom mraku i nije mogla biti drugačija nego crna. Ništa neobično za noćne životinje. Ono što je uslijedilo više nije bilo obično. Iza mene se začuju koraci. Sitni, užurbani u namjeri da me sustignu.
"Nikolaaaa..." -zazove netko moje ime.
Isti tren sam se potpuno otrijeznio.
"Ne okreći se, samo se ne okreći."-ponavljao sam.
Ubrzam korake, samo što ne potrčim. Ispred mene stoji žena u crnom i doziva me.
"Nikolaaaa..."
Protrčim pokraj nje, brzo, koliko me noge nose, bezglavo, ne gledajući ni lijevo ni desno. Ništa ne čujem, ne vidim, samo trčim prema svjetlu u daljini, prve kuće u selu.
Ne znam kada sam prvi puta ispričao priču o vještici na križanju. Kažu da je postojala jedna koja je uplitala konjima grive u pletenice i otimala mlade momke da se više nikada ne pojave.
Kada se onda nisam upišao od straha, neću nikada.
Ubrzo sam se oženio, smirio na neko vrijeme. Ne zadugo. O susretu s vješticama koje plešu u dvorištu crkve, drugom prilikom.
Post je objavljen 25.11.2017. u 19:49 sati.