Olovka mala piše
o onom što zna i onom što je znala.
Ostavlja trag na bijelom papiru,
piše o ljubavima, ratu i miru,
cijelu prirodu u srce je stavila
i priča svijetu gdje je sve bila.
Pohodila je svakog čovjeka
ovog i prošlog vijeka,
ušla u sve urede i škole,
ljudi je kao sebe vole
ne mogu bez nje sebe da izraze
pa je kao svoje oči paze.
Stalno im je na dohvatu ruke,
da opiše ljubav i njihove muke
i na dobra djela na bijelom svijetu,
svojim znanjem je oplemenila cijelu planetu.
Na stranu svaku zbilju i šalu,
silno volim, olovku malu,
toliko me ona fascinira,
da me u dno duše zbog ljubavi dira.
Kako li je samo ljubav zadobila,
gdje li je sve i kod koga bila,
to ni jedan čovjek postigao nije,
da ga riječ kao olovku grije?
Došla je i kod mene ta olovka mala
pa mi raskoš riječi iz duše dala,
sada se ja i olovka često družimo,
jedna drugoj se pokatkad potužimo,
a najčešće se samo veselimo
dok svoje tajne jedna sa drugom dijelimo.