Mojim filozofijama nikad kraja, a to ne priliči jednoj djevojci od 18 godina... Svi mi govore kako sam prenapeta, da ne uživam, da sam odraslija no što stvarno jesam... Svemu postoji uzrok. Svakoga je nešto promijenilo i svatko ima nešto zbog čega je takva osoba kakva je. Prošla sam nebrojeno mnogo ružnih događaja u životu, ali ne bih to preživjela da pored sebe nisam imala obitelj punu ljubavi, roditelje za primjer i prave prijatelje. Zbog njih znam prave vrijednosti obitelji i prijatelja. Sve materijalno je prolazno. Znam, zvuči kao neka budistička rečenica jer i oni smatraju da ništa materijalno nema vrijednost. Sve je podložno promjenama, zubu vremena. Najnoviji, najbolji proizvodi će kad-tad postati beskorisno smeće. Ali obitelj... Prijatelji... Ljudi u vašem životu... Oni nikada neće biti beskorisni. Njih trebamo svake sekunde. Jednom nas je profesorica pitala: ''Zašto volite svoje roditelje toliko da biste dali ruku u vatru za njih? Zašto isto tako ne volite roditelje vaših poznanika?''. To me užasno navelo da razmislim. Onda sam došla do zaključka da je to zato što su naši. Mi smo s njima stvorili nevidljivu, jaku, neraskidivu vezu. Sjećate se Malog princa i njegove ruže? Imao je svoju ružu koja je njemu bila neprocjenjiva. I na svijetu je postojalo još 10000 takvih ISTIH ruža. Ali kada ih je vidio, rekao je da nisu niti približno lijepe i savršene kao NJEGOVA ruža. Sve što je naše ima samo nama vrijednost. Isto je s ljudima. Za rodbinu naših poznanika nas nije previše briga jer nisu naši. A isto su ljudi. Ali nisu naši, nismo emotivno vezani za njih. Imate kućnog ljubimca, psa recimo? Na svijetu ima još 1000 pasa, ali nijedan nije kao vaš zato što nije vaš. To je dokaz da ljude nikada ne treba suditi po izgledu već po onome kakav je, a članove svoje obitelji volimo baš zbog toga. Da, izlizana rečenica, znam... Isto tako, zar nije fascinantno kako se beba smiri u majčinoj blizini? Odmah po rođenju, čim je stave na majčina prsa, prestane plakati. A ta beba ne zna kako joj majka izgleda, ali zna da je to njena mama. I tu počinje ta najjača veza u svemiru. E sad jedan detalj iz priče koju ću vam ispričati nekom drugom zgodom... Naime, pored brata koji je dvije godine mlađi od mene, imam i sestru koja ima četiri godine (uglavnom, moji su mene dobili sa 18 godina jer su bili mladi, ludo zaljubljeni i eto...). Baš se i ne sjećam osjećaja kad sam dobila brata jer ipak sam imala jedva dvije godine, ali se jaaako dobro sjećam osjećaja kad sam onu malu kiflicu od bebe prije četiri godine primila u ruke. Sa bratom sam uvijek bila na nekoj ''distanci'' unatoč maloj razlici u godinama. Naravno, volim ga neizmjerno, ali brat je to... Ali osjećaj kad sam saznala da ću imati sestru... Nešto neopisivo! Konačno sam mogla kupovati rozu odjeću za bebu, a zna se da je ta najslađa. Konačno je sve bilo baš ''žensko''. A onda kad sam 15.12. 2013. oko pet poslijepodne čula da je na svijet došla malena Marta... Šok, sreća, suze i sve se pomiješalo u jedno! Konačno, nakon 9 mjeseci, mogu je primiti u ruke. Ono što sam 9 mjeseci samo zamišljala, sada je tu! Ona je u meni probudila želju da jednog dana imam svoje dijete. Da, imala sam 14 godina i svi će reći ''pa što ti u tim godinama imaš razmišljati od djeci?''... Eh, pa ja sam osoba koja je puno razmišljala o tome što želi u životu, koji su mi prioriteti i ciljevi. Moja sestra me naučila onome što bih prvi put napravila tek kad bih imala svoje dijete (kao npr. mijenjanje pelena, masiranje trbuščića kod grčeva...). Razvila je u meni neku vrstu odgovornosti. Prvi put u životu sam osjećala da me netko treba i da sam odgovorna za to biće. Zvuči kao da sam ju ja rodila, ali ne. Stalno mi se po glavi motala misao ''Bože, što ako se mami i tati nešto desi? Tko će se o njoj brinuti ako ne ja? Ja sam joj onda jedini oslonac, a ako padnem ja, pa što bi tek ona tad?''. Nevjerojatno koliko jedna malena beba može čovjeka natjerati da odraste u 5 minuta. Ja sam u 4 godine naučila sve o njezi bebe, odgoja djeteta, kako izaći na kraj sa ''nespavanjem'' noću... Sve to jer su moji smatrali da sam sposobna biti 100% uključena u aktivnosti s Martom. Nisu samo mama i tata imali neprospavane noći, već i ja jer smo se izmjenjivali kad ju je trebalo uspavati nošenjem. A meni nije bilo ljepšeg osjećaja nego tu bebicu od jedva 50 cm u 3.5 kg držati u rukama. Tako malenu, krhku.... Sav umor je nestao čim sam nju mogla držati, gledati kako diše... Opet zvučim kao da sam joj ja mama, ali moram vam dočarati tu povezanost između nas dvije.
Želim vam još reći da volite svoju obitelj, svaki dan im to pokazujte jer nikad ne znate kada nekoga vidite posljednji put u životu.
Post je objavljen 17.11.2017. u 20:54 sati.