Zašto li je stvoreno vrijeme,
da nosi iluzorno životno breme,
prošlost, sadašnjost i budućnost
u ljudskom grlu postadoše kost,
kost koja čovjeka guši,
dok život vremenske rekorde ruši?!
Daje li vrijeme čovjeku da diše,
dok sudbinu čovječanstvo piše
ne da prošlost da sadašnjost diše,
dok budućnost svoju sudbinu piše?
Iz prošlosti živi se sadašnjost,
iz sadašnjosti kroji se budućnost,
a sadašnjost knedlu i kost guta,
dok spaja ova dva vremenska puta.
Tako sada ne može da diše
niti može život izdržati više,
razapeta između dva svijeta
sadašnjost je postala prokleta.
Niti je tamo niti je ovamo
u sredini nijemo stoji samo
kud god se pokrene
pokreće sve mijene.
Niti je budna nit' spavati može,
dok se prošlost i budućnost množe,
sadašnjosti, prokletstvo ti mičem
i prošlost u tvoj centar primičem,
budućnosti, uzde odmah stavljam,
došlo je vrijeme da tebe proslavljam,
diši slobodno, sad je tvoje vrijeme
maknula sam od tebe nepotrebno breme.