Da, pitanje s kojim smo se svi mi kao mali susretali. Kad smo bili mali, činilo se jednostavno-želim biti to i to i gotovo. S vremenom, počeli smo shvaćati da ništa, ili barem dio, ne ide onako kako smo zamislili. Kako postići ciljeve? Kako ih postići kada se čine nedostižni? Mislim da je svima najviše glavobolja zadala srednja škola tj. odabir. Obzirom da sam nedavno prolazila te muke, smatram da sam sposobna pisati na tu temu. Roditelji te pitaju što želiš, kažeš im što bi, ali onda neki hladni pogledi... Ne žele te kočiti, ali oni znaju najbolje i iskusni su. A to rade iz dva razloga; ili su obrazovani pa moraš i ti ili nisu pa zato ti moraš. Najgore je kad dođe do toga da ti imaš svoj cilj koji se ne poklapa s njihovim. Imaš osjećaj kao da u samo jednu školu pripadaš, da će te učenje samo te škole zanimati i činiti sretnim, ali oni su SIGURNI kako to nije za tebe i da ćeš u životu proći bolje ako budeš slijedio njihove upute. Ne. Nećete biti sretni ako ćete živjeti tuđe snove. Moja velika greška je što sam poslušala roditelje. Znam, sve to rade iz ljubavi i dobronamjerno, ali očito nikada neće shvatiti koliko nam je potrebno da samostalno donosimo odluke. Danas pohađam jednu od najjačih gimnazija u Hrvatskoj, ali to nije ono što sam ja oduvijek željela. Moj san je od malena bio Prirodoslovna gimnazija, farmaceut ili kemijski tehničar. Nakon žustrih rasprava sa roditeljima koji me nisu bili spremni pustiti u te vode, upisala sam opću gimnaziju nakon koje nemam pojma gdje ću. Umrtvila je u meni svaku želju za studiranjem. Od ambiciozne djevojke sa isplaniranim čitavim životom do izgubljene, depresivne gimnazijalke. Što je najbolje, nekolicina mojih poznanika ide u Prirodoslovnu i ne mogu opisati tu bol kada mi pričaju što sve rade, kakve projekte imaju, kakvo je gradivo... Niti najgorem neprijatelju ne želim taj dojam izgubljenosti. A da stvari budu još bolje, u sve tri navedene škole sam upala i bila skoro prva. Da nisam upala, pomirila bih se s time i dobro, život ide dalje. No, kad znaš da si mogao nešto, a ipak nisi, preostaje ti samo da plačeš i pitaš se ''što bi bilo da sam ipak išao? Bi li sve bilo drugačije, bolje? Bih li ja sada mogao biti sretan?''. Moji roditelji još nisu uvidjeli koliko su pogriješili. Oni samo vide dobre ocjene i onda se okolo hvale ''kako je uspjela njihova malena''. A ja samo gledam kako su oni sretni jer ja patim. Uzeli su mi ono što je bila privilegija mog života. Ali naravno, publika želi tvoj osmijeh i koga briga patiš li. Da, znam da nakon gimnazije mogu na neki fakultet poput PMF-a ili nečeg sličnog, ali zašto onda kad sam mogla već sada graditi temelje za to? Zašto to tek studirati kad sam mogla ranije? Zašto tek onda kad sam već sad izgubila svu volju za životom? Možda zvuči kao da sam ''drama queen'', ali tko se nije susreo sa situacijom sličnom ovoj, ne može suditi. Moj je život promijenio smjer. Na loše. Nemojte dopustiti da se isto desi i s vašim.
Post je objavljen 10.11.2017. u 21:36 sati.