Ovog puta meteo-vračevi su bili u pravu.
Negdje u noći probudio me moj 'sezonski' prijatelj koji me posjećuje svake godine u ovo doba. Suhi kašalj kome ne mogu naći uzrok. Nakon što sam s njim 'obavio obavijesni razgovor' obojica utihnusmo. Prije nego što sam ponovo utonuo u snove, začuh lagano bubnjanje po limu ispod prozorskog okna. U prvi tren pomislih da je golub, što se redovno događa, no vrlo brzo shvatih da je stigla ona, najavljivana kiša. Ubrzo potom utonuh u san i ne čuh je li to bio samo nagovještaj ili pak ispunjenje njihovih vradžbina.
U jutro sam podigao rolete da u sobu uđu zrake niskog (zimskog) sunca no umjesto sunca ugledah kišom opran asfalt kako se sjaji iako od sunca nije bilo ni „s“. Pokoji automobil uključenih brisača, prolaznik pod kišobranom kako žuri svojim poslom, opalo lišće žuti se na asfaltu, a 'ponosni' simbol hrvatske državnosti, devastiran vjetrom od pred nekoliko dana, visi na jarbolu kao pokisla stara krpa.
Iznad svega toga nadvilo se sivilo kišnog dana.