mislim, vrijeme je moglo prolaziti i na gro gluplje načine:
- da ništa od ovoga nije rečeno
- da se ni o čemu od ovoga ni sekunde nije razmišljalo
- da se događalo nešto puno gluplje i štetnije za subjekt i okolinu
- da se događalo ili reklo nešto bolje
po zamišljenoj vertikali
dani su svejednako prolazili.
nasumične nedjelje u studenome
dok netko gleda u more
a netko ima lijepo uokvirene postere picassa
vešmašinu u kuhinji
i špagicu za koju misliš da se pušta voda
pa potegneš i ugasi se svjetlo
i dok nekoliko sekundi iznenadno stojiš u mraku
odjednom si pink panther, živko anočić, propala glumica u bademantlu, nečija pijana stara
svi ti tanki i visoki likovi koji ponekad glume da su lampe
kad se skrivaju od murije
ili brkatog čovječuljka
samo mirno stoje i potegnu špagicu kraj uha
tigar nas pronađe kad tad.
a nama je toliko stalo do drugih stvari
da nam nije stalo ni do čega.
tiho je u sobi
svi su podjednako u pravu i zapravo nije bitno
ispalo je da nije tako loše
artikulirati
ne zato što uspiješ
nego zato što vrijeme prolazi
Post je objavljen 06.11.2017. u 12:20 sati.