Marketing
„Džungla“
Pročitah zanimljivu knjigu putopisa „Džungla“ Davora Rostuhara. Usput, autor danas kreće na novu avanturu: ovaj put ima namjeru pješice, sam, doprijeti do Južnog pola.
Na strani 210/211 spomenute knjige naiđoh na odlomak koji me se toliko dojmio da ne mogah odoljeti a da ga ne podijelim s vama.
Večer smo proveli kod policajaca koji su nas čak počastili pivom. Oni su bili iz lokalnih sela, samo što su ipak prošli nekakvu školu za policajce. Njihov zapovjednik zvao se Jeti Pukkan, bio je iz Tarija (…), bio fakultetski obrazovan i nama nekako najzanimljiviji za razgovor. Pričao je vrlo dobrim engleskim, a imao je vrlo inteligentan i zanimljiv pogled na svoju kulturu. Mogao je povijest i sadašnjost svog naroda staviti u širi geopolitici, povijesni kontekst, što često ne uspijeva ni obrazovanim ljudima Zapada. Objasnio nam je da misli kako Papuancima nije baš najbolje sjela neovisnost.
„Australija je mnogo napravila za Papuance. Sve što vidiš u planinama, izgradili su Australci. Kuće, škole, ambulante, piste, ceste. Oni su dobro postupali s nama, samo što svijet više nije želio kolonije, pa su Australci morali otići. Tad su naši bigmeni ušli u parlament i sve je otišlo k vragu. Svatko samo gleda da zbrine sebe i svoje najbliže. Ali kako da uopće bude drugačije? Pa mi smo kroz cijelu povijest mislili samo na svoje pleme. Strpati tisuću plemena u jednu državu je lud pothvat! Tko može pametno upravljati time?
Od kada smo dobili nezavisnost, ništa pod milim Bogom nismo izgradili, nijednu novu školu ni bolnicu ni cestu. A ovo što postoji još iz doba australske vlasti, samo propada. Pogledajte ovu cestu do Kopiaga. Prije trideset godina je bila u boljem stanju nego sada, sada se njome ne može više koristiti! Sve propada i raspada se.“
Ispričao sam mu kako smo u Ambiju na rijeci Strickland zatekli ljude koji su prestali obrađivati svoja polja.
„To nije čudo“ rekao mi je. „Ista stvar se događa svugdje. Političari prije izbora sjednu u helikopter i obiđu mnogobrojna sela, daju obećanja i traže ljude da glasaju za njih. Ljudi prestanu raditi na polju jer im je čovjek iz helikoptera obećao da će im on sve dati. On im, dakako, ne da ništa, pa oni više nemaju što jesti!“
„Pa kako je to moguće?“
"Ne znam, svi žele da im bude što lakše i da se što brže razviju i što prije dostignu blagostanje. Vi bijelci ste daleko ispred nas, nama će trebati još dugo da vas dostignemo. Nas sada ne zanima sačuvati svoje običaje i tradicije, jer samo želimo postati kao i vi. A tek kada postanemo kao vi, žalit ćemo za izgubljenom kulturom isto kao što i vi žalite za svojom. I zato što ste izgubili vlastitu kulturu, vi putujete u zemlje poput naše da vidite tuđe kulture koje su još žive!"
Čitajući ulomak iz knjige koja pruža mnogo tema za razmišljanje i diskusiju, imao sam nekakav čudan osjećaj da mi je situacija Papuanaca iz daleke nam zemlje Papue Nove Gvineje nekako poznata. Što mislite, da li me osjećajčići varaju?
Post je objavljen 02.11.2017. u 11:39 sati.