Marketing
NO PASARAN!
Na temu katalonske neovisnosti nisam mislio ništa posebno pisat no ponukala me apsolutno nevjerojatna nepragmatičnost i generalno politička glupost trenutnog španjolskog vodstva.
Da bi se shvatila sva dubina problematike Katalonije u sastavu Španjolske, ipak se moramo (opet) vratit u malo bližu prošlost, ako ne i puno dalju. Španjolska država kao takva je izrazito umjetna tvorevina nastala tek trajem 16. stoljeća ujedinivši dvije kraljevine: Kastilju (Madrid) i Aragon (Barcelona). Tehnički, Aragon nikad nije bila "matična" kraljevina Katalonije nego se kraljevina Aragon ujedinila s kraljevinom Katalonijom zajedno s glavnim središtem Barcelonom još u 12. stoljeću. Iako su i Kastilja i Aragon bile kršćanske kraljevine i zajedno ratovale protiv muslimanskih Maura, između njih su uvijek postojali određeni animoziteti. Prije ujedinjenja Španjolske, sama kraljevina Aragon (i u njenom sastavu Katalonija s Barcelonom) je bila pomorska sila na Sredozemlju koja je trajala gotovo 1000 godina. Razdoblje između svjetskih ratova je također vrlo bitno za shvaćanje situacije. Franco se u Španjolskom građanskom ratu sa svojim fašistima izrazito beskrupulozno obračunavao sa španjolskim borcima na republikanskoj strani: antifašistima, anarhistima, trockistima, komunistima, anarhosindikalistima*. Anarhistički pokret je bio najjači baš u pokrajini Kataloniji i Aragonu, a u samoj Barceloni je gotovo cijeli rat vrlo funkcionalno djelovao anarhistički tip društvenog uređenja. Taj sukob u Španjolskoj je bio izrazito krvav i mučan u kojem se nije štedilo domaće civilno pučanstvo. Rat je i započeo 1936. godine jer se španjolski nacionalisti nisu mirili s lijevom vladom koja je pobijedila na izborima te godine. Nacionalisti-pučisti su u početku rata bili u nepovoljnijem položaju, no to se sve promijenilo nakon slanja vojne pomoći od strane Hitlera i Mussolinija. Događaji u tom ratu su ostali dosta u drugom planu zbog vrlo brzog početka drugog svjetskog rata. Vrlo dobar opis zbivanja u tom ratu možete pročitati u slavnoj knjizi Georgea Orwella "Kataloniji u čast". Nakon rata, Franco je ostao jedini Hitler nakon Hitlera u oslobođenoj Europi, no nije ga se htjelo dirati jer je Španjolska, kao i u prvom, bila neutralna i u drugom svjetskom ratu. Nacionalisti koji su nakon rata formirali vlast su sve do Francove smrti ugnjetavali očitu multikulturalnost u Španjolskoj te stopirali bilo kakav pokušaj autonomije tih pokrajina. Nije samo povijesni kontekst taj koji je uvijek razdvajao te dvije grupacije ljudi, općenito Katalonci i Španjolci iz središta zemlje (Kastiljci) su dva različita naroda, dvije različite kulture, dva različita jezika, dva različita mentaliteta.
Da se razumijemo, osobno sam generalno protiv cijepanja postojećih država u još manje ili da svaka regija koja je iole gospodarski jača mora dobit svoju državnost. Takav trend bi vodio u vrlo kompleksan novi poredak moderne Europe. Europe koja ima i previše problema i bez gotovo svakodnevnih zahtjeva za ustrojavanjem novih država. No, postoje iznimke kada za to postoje opravdane okolnosti! U relativno nedavnom slučaju Kosova je bila jedna iznimka, također u slučaju cijepanja Jugoslavije 91'-e godine je bila još jedna. Pa tako i u ovom novom slučaju Katalonije, po mom skromnom mišljenju je potrebno učiniti još jednu iznimku. Iz jednostavno razloga jer se te dvije grupacije ljudi, naroda, pokrajina i bivših slavnih kraljevina mrze do srži i ne mogu više funkcionirati zajedno. Time povlačim neke paralele s bivšom Jugoslavijom. Ta mržnja koja izbija iza svakog ugla se vidjela naročito nakon provedenog referenduma i objave rezultata kada je ogromna masa Katalonaca krenula pred glavnu zgradu Španjolske policije (one iste policije koja je tukla vlastite građane). U tom trenutku izlaze španjolski policajci u civilu pred ulazna vrata zgrade i iz nekakvog inata počinju uzvikivati: "Espana, Espana!". U tom primjeru se može vidjeti sva razina nesnošljivosti i jaza između ta dva naroda koja ne mogu više biti zajedno u istoj državi. Španjolski premijer Rajoy, ali i španjolski kralj su također napravili mnoge propuste posljednjih tjedana. Ne mislim pritom samo na onaj najpoznatiji da šalju policiju na vlastiti narod s ciljem sprječavanja referenduma, nego i na sve aktivnosti nakon tog referenduma. Oni su svojim potezima usmjerili Katalonce da proglase neovisnost jer sa strane španjolskog vodstva posljednjih tjedana se nije mogla čut nijedna izjava koja ide u smjeru kompromisa i pomirenja. S njihove adrese su samo stizale izjave o ukidanju katalonske autonomije te prijetnje o zatvaranju katalonskih lidera, dok je Puigdemont odmah nakon rezultata referenduma bio spreman sjesti za stol i postignut kompromis. Da je Rajoy nekim slučajem ponudio Kataloncima veću fiskalnu autonomiju problem bi bio riješen i dobilo bi se na vremenu, ovako su Katalonci imali samo 2 rješenja: neovisnost ili odustajanje od svega s čime bi ignorirali izraženu volju za nezavisnošću 90% Katalonaca s referenduma. Po ponašanju samog Rajoya, vlade i kralja se može vidjeti koliko je ustvari ta mržnja duboka. Ako španjolsko vodstvo pokazuje takvu neosjetljivost na očiti problem, kako onda to možemo očekivati od običnog malog čovjeka? Ako španjolsko vodstvo nema nikakvu želju za kompromisom, kako onda itko može očekivati da ta dva naroda ostanu u istoj državi?
*povijesni fun fact: vrlo popularni izraz "petokolonaši" je upravo iznikao u Španjolskom građanskom ratu jer je pri kraju rata Franco iskoristio Staljinove komuniste i anarhosindikaliste da iznutra potkopaju republikanske snage u obrani Madrida.
Post je objavljen 29.10.2017. u 09:28 sati.