Kako je vrijeme brzo prošlo.... Ni sama ne mogu vjerovati da već imam skoro 25 godina.
Za ozbiljno, da me pitate - koja je razlika između tebe prije pet godina kad si imala 20 i sad kad imaš 25, rekla bih da je skoro pa ni nema. Dok su mi razlike između 15-e i 20-e itekako bile osjetljive. I sve druge razlike u godinama. Zaista, ništa posebno mi nema razlike između razdoblja početka faksa i njegovog kraja. I dalje se osjećam kao da ni ne znam što ću točno u svom životu.
U razdoblju zadnjih pet godina su se desile razne i lijepe i poprilično ružne stvari, tako da se s te strane može reći da mi je to bilo burno razdoblje života. Pogotovo se jedna osoba u tom periodu pojavljivala pa odlazila iz mog života. Muška osoba. Teško je objasniti taj odnos budući da nikad nismo bili intimni, no ta osoba je zasigurno obilježila cijeli period mog studiranja.
Mogu reći za tu osobu da se ljudi uvijek sjećaju onih koji su bili uz njih kad su se desili neki problemi i onih koji nikad nisu bili tu. Tako se i ja sjećam za tu osobu da je nikad nije bilo uz mene kad su bili neki problemi. Ne razmišljam više o nijednom ispitu kojeg sam položila niti koliko puta sam na neki ispit izlazila premda se itekako sjećam muka s nekim predmetima. Dok s druge strane, itekako se sjećam svih situacija vezanih za tu osobu.
Kažu da svi mi imamo neku osobu o kojoj ne želimo govoriti. Ne želimo govoriti jer nas uvijek boli spomen na to ime i tu osobu. Pa tako i mene boli spomen na tu osobu. Većina meni bliskih ljudi zna za tu osobu, no klonim se da bi o tome možda saznali neki moji kolege, tzv. "frendovi" i poznanici.
Moji roditelji su striktno protiv te veze. A dam se kladiti da je i s njegove strane isto. Od roditelja pa do šefa. Ne sumnjam da je zaljubljen u mene, znam to. S jedne strane bi da smo odavno završili skupa, s druge strane mi je drago da nikad nije bilo ništa. S jedne strane se pitam kakav bi mi život bio da smo završili skupa, s druge strane već unaprijed mislim da ne bio dobar. I volim i mrzim ga u isto vrijeme.
U jednom razgovoru kojeg smo vodili preko telefona početkom ove godine me upitao da li postoji netko za kog bi napravila više i ja sam rekla nesigurnim glasom da postoji, premda to svakako nije istina. Danas mislim da je to krivo pitanje i da bi pitanje trebalo glasiti: "Da li te spomen na tu osobu čini tužnim???" Recimo, mene spomen na njega itekako čini tužnim. Vele da teško možeš zaboraviti odnos koji je ružno završio. Naš odnos ni nije bio tipični ljubavno - intimni odnos, no poprilično je ružno, filmski završio.
Na koncu itekako stoji: “I’ve learned that people will forget what you said, people will forget what you did, but people will never forget how you made them feel.” Maya Angelou
Pozdrav,
Afro
Post je objavljen 27.10.2017. u 20:39 sati.