Ima jedna mala soba, toplija od topline, hladnija od hladnoće i u neko vrijeme u njoj se teško disalo, u njoj se teško nastanjivalo, hranili smo rakove u nama, oni su se povlačili, ali su bili u tom hladnom mraku i nisu se vidjeli, prepreke su nestajale jedna za drugom, zaboravio si svoj izvor i počeo citirati riječi iz knjiga, čula se glazba dalekih meridijana, čulo se more u tvojoj ušnoj školjci dok sam ti šaptala "volim te".
Tvoj pogled uvijek je znao otopiti ledenu masku uredno složenu u mojoj ladici donjeg rublja, rekao si "probudit ćemo noć", rekla sam "nećemo", rekao si "da", tad sam rekla "ne".
Zgusnuta u crvene ruže, koje si stalno donosio svakog ljetnog dana, dobio si naše zube, naše vlažne tragove, a umjesto crvenih ruža, rascvjetala sam tvoje usne i potrgala listove do tada ispisanih stranica tvog života, zapalila sam ih i pustila niz Mjesečev trak, da otprhnu kao latice crvenih ruža koje su padale po meni iz tvojih plavih očiju.
napisano 29.04.2005. u 6:56h | na iskrica weblog, a iz 1. zbirke
"SJENA DUŠE"
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-7673-60-4 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.