Svakih par tjedana smislim ideju za novu knjigu koju vjerojatno neću nikad napisati. Ako tako nastavim do kraja života, bit ću vjerojatno najplodniji neostvareni pisac u povijesti ako već ne svijeta, a onda svoga sela.
Zadnja ideja se, naravno, vrti oko imena. Glavni se lik zove po jednoj rijeci, a kraj knjige je umjereno optimističan. Ono između početka i kraja je monolog. Zamislio sam napismeno pričati sa sobom, ali tako da se pravim da netko drugi priča sa sobom.
Sa sovom, predložio mi je tipfeler, što sam ljubezno odbio, ali ipak primio kao dosta duhovitu upadicu, uzme li se u obzir da joj izvor uopće nije živo biće, nego slučaj.
Jasno, slučaj može biti i cijela država, ali ovdje sam mislio baš na splet okolnostî koji nije bio očekivan.
Idem napisati predgovor za knjigu koju neću napisati.
Kad s njime budem gotov, možda odem na predgovor za knjigu koju možda hoću, a sigurno moram napisati.
(Naslov se ne odnosi na muziku koju sam slušao u zadnje vrijeme, osim ako me vlastita podsvijest nije nasamarila.)
Post je objavljen 21.10.2017. u 20:30 sati.