tek ponekad, u rijetkim trenucima kada ostanem sama u stanu,
odjenem maminu vjenčanicu. tada se sjetim crnobijelih fotografija,
odavno zagubljenih, i njezina osmijeha stisnutog o nekoć lijepo
očevo lice. moj je otac bio zgodan mladić i zato vjerujem kako su
onomad mamine poznanice bile ljubomorne. kako i ne bi? njihovi su
dečki možda pohađali fakultet gradeći karijeru, ali imali su ružne
zube i bili su proćelavi. moj otac, da je na vrijeme bio zamijećen,
mogao je proći kao kakva hollywoodska zvijezda za čijom utegnutom
stražnjicom i širokim ramenima uzdišu dobrostojeće sredovječne
kućanice. da se tu srijedu, oko dvanaest, nije vratio zaudarajući
po beznađu s vrata promrmljavši: više ne radim!
netom zatim natočio si je piće i sjeo u fotelju s koje se odonda
rijetko i nerado diže tako da trenutke koje provedem odjevena
u maminu vjenčanicu doživljavam lakomisleno plešući s vlastitom
sjenom. sklopljenih očiju, klizeći medijem tišine
kao po priložnoj oznaci.
Post je objavljen 17.10.2017. u 15:52 sati.