Akteri “borbe” na pozornici života od davnina bili su, kao što i danas jesu - žena i muškarac.
To su “borci” koji govore različitim jezikom, i to tako da muškarac zna samo jedan jezik (svoj), a žena zna i svoj i muški jezik.
Žene su komplikovana bića za muškarce čiji je mozak programiran samo na jedno – seksualni čin. Zato je muškarcu teško razumjeti kako to žena s jedne strane traži druženje a sa druge strane svojim seksualnim signalima poziva na seksualno spajanje; problem nastaje kada muškarac krene u ostvarenje svoje mušku dužnost i ne dobije odgovor, jer žena tada počinje sa uslovljavanjem i izmicanjem, tako da on nikad nije načisto kada i kako će se njegova seksualna namjera ostvariti.
Ali upravo je taj lebdeći psihološki položaj muškarca najjači motivacijski podsticaj da razvije svoju neseksualnu umješnost u svim oblastima delovanja i direktna je posljedica seksualne morfološke kontroverznosti žene.
U ljudskoj vrsti žena taktizira, pa se do cilja stiže samo ako Ona zaključi da joj određeni muškarac po nečemu odgovara.
To čini da kod muškarca nije unaprijed zagarantovan cilj seksualnog sparivanja što kod njega počinje da razvijaju maštu, volju, radni elena jer muškarac je u iščekivanju glavnog cilja. S druge strane žena svjesno uživa u nadređenosti situacije i komplikuje je novim zahtjevima što uvećava njeno misaono i svjesno učešće u ljubavnoj igri i dovodi do povećavanja obima njenog djelovanja, imajući sve vrijeme ključni moment seksualnog kontakta u svojim rukama.
Post je objavljen 17.10.2017. u 13:58 sati.