Marketing
Visbiss veja
Pronašli smo se te nedjelje u ljetnoj kužini kod Lee i Šurkija u Žena Glavi, u srcu otoka Visa. Krenuli smo rano ujutro iz Velog sela, Pliskim pojem prema Komiži. U kojoj smo namjeravali hvatati bus za Vis. U kojem smo namjeravali hvatati brod za kontinent. Na kojem smo namjeravali hvatati čežnju za povratkom na otok.
Vani se listopad koškao sa studenim, škura bura vitlala je među krošnjama, a unutra je bilo toplo, što od ljudi, što od guste rogačice, a ponajviše od mirisa pašta fažola na brujet. Pašta fažol na brujet? Jedni bi rekli - paštroć, drugi bi rekli - fuzija. Treći - iluzija. Bilo kako bilo, pašta fažol na brujet, spravlja se samo na otoku Visu. Teoretski, mogao bi se i na bilo kojem drugom mjestu na svijetu. Ali to ne bi bilo to. To bi bilo nešto drugo.
U nevelikoj prostoriji nepravilnog oblika, u prizemlju stare kamene kuće, stiskali smo se oko stola i glasno nadmetali koještarijama i besmislicama. One obično krenu nakon sedmog slanog inćuna, onoga koji ti baš i nije trebao, jer je već i treći bio sasvim dovoljan, ali kako, kad je neodoljiv, onako slatko-slan, potočan u maslinovo ulje i položen na fetu kruha. Prsti su ljepljivi, a misli rastresite.
U kutu je vaza s mirisnim biljem, jedna gitara i dvije demižane prošeka. Do njih stara kredenca i novi frižider. Ambijent skroman, ali ugodan. Domaćica Lea brižno pazi na svaki detalj. Šurki nas zabavlja dogodovštinama s otoka. Mi se smijemo. I Lea se smije. Šurkiju je drago što smo tu. I što se smijemo.
Sjećanje na to popodne još mi je živo mada je od tada prošlo već dobrih deset godina. Osjećaj ugode koji me tada prožimao, i kroz samo sjećanje žari kao da sam još u njega uronjen.
Mjestašca skrivena u unutrašnjosti naših otoka nose posebnu poetiku. Sam smisao njihovih postojanja je na prvi pogled nelogičan, a život u takvoj sredini stavlja te u dvostruko zeznutu situaciju. U isto vrijeme si i bodul i vlaj. Višani su svoje bodul-vlaje navikli zvati - Pojori. Stanovnici Polja. No, vratimo se sada ipak na more.
Na prijevoju s kojeg se cesta počinje spuštati prema Komiži, otvara se pogled koji, ne želim koristiti onaj otrcan izraz - ostavlja bez daha, ali pogled koji je toliko impresivan da te baš onako pošteno zvekne i natjera da zastaneš. Preko prostranog zaljeva koji s visine podsjeća na golemog raroga opasnih kliješta rasula se beskrajna pučina. Kao da ništa drugo ne postoji, kao da ništa osim nje nije važno, modri se i bljeska na mekom jesenskom suncu. Tu blizu, imaš osjećaj kao da možeš doskočiti na njega, baškari se Biševo, a nešto dalje prema zapadu ocrtavaju se obrisi Brusnika nad kojim bdije Sveti Andrija ili jednostavno - Svetac.
<
Ako dobro zagledaš preko svečevih ramena, primijetit ćeš tridesetak milja udaljenu Jabuku. Mističnu, daleku i samu. Jabuka je bila poznata po endemskom karanfilu koji je rastao u krpicama zemlje između nepristupačnih stijena.
Vis-Biševo-Svetac-Jabuka. Vis-Bis-Sve-Ja. Vissbis veja. Kao pjesma na nekom nepoznatom jeziku. Kao molitva. Svaki otok u ovom nizu je, na neki način, derivacija svog prethodnika. Manji, ali nekako viši, strmiji, koščatiji. Od raskošne Isse do ogoljene Jabuke, kao da se pružio cijeli ocean.
Donedavno je ovaj akvatorij bio veoma živ. Živ, u smislu ljudske prisutnosti, točnije rečeno - ribarske. I danas se tu ribari, ali ne kao nekada gajetama i leutima već "razaračima", ribaricama riboubojicama. Dolaze riboubojice s udaljenih obala, pogonjene snažnim motorima, sve preoru, prevrnu i za sobom ostavljaju pustoš.
Priznajem, s ovim otočjem imam neraščišćenih računa. Bolje reći - nerazjašnjenih emocija. Nastojim mu se približiti, kucam mu na vrata, zavirujem preko prozora, nastojim ga odobrovoljiti, izmamiti osmijeh, ali bez uspjeha. Ne da mi. Kao da mi želi reći - nisi još dorastao.
A meni je, iz ne znam kojeg razloga, to otočje jako važno. Zapravo, ja ga i ne doživljavam samo kao otočje - to je sazviježđe. Jer svaka od tih zvijezda, svaki od njegovih otoka za mene je svojevrsni orijentir, kamen međaš, granica svijeta kojeg se usuđujem nazivati "svojim".
Svakog puta nakon bure kad su vidici svježi, nebo jadranski modro a more nebeski plavo, skoknem do nekog od obližnjih vrhova i gledam "moj" ocean. Iz ponešto drugačije perspektive nego što je ona iznad komiške vale, ali ni ova moja, kopnena, nije ništa lošija. Imam i ovdje svoj prijevoj, sedlo iznad Dvornica i zatvorenim očima mogu razaznati gdje je tko. Što radi i kakve je volje. Biševo sliči na dupina, Svetac na kraljevsku krunu, a Jabuka na trećinu Posejdonova trozuba.
Ne tako davno, škola na Biševu orila se od smijeha šezdesetoro djece. Danas, na čitavom otoku živi dvanaest ljudi. Na Svecu je prije četvrt stoljeća živjela samo jedna žena - Jurka Zanki. Kad je ona umrla, na mjestu čuvarice otoka nasljedila je njezina nećakinja Antonija. I ona je otišla. Potomci nekadašnjih stanovnika dolaze i danas, uglavnom u ljetnim mjesecima, ali luč stalnog života više ne gori.
Mogu li suvremeni izletnici fišpiknikeri koji se brzim gumenjacima zaletavaju na ove obale donijeti dašak novog života? Znam, znam, trabunjam...
Sve se mijenja.
Lea i Šurki više nisu zajedno. Razišli su im se putevi. Na Biševu je rekoh, ostalo živjeti samo dvanaest ljudi. Na Svecu, otprilike jednak broj Eleonorinih sokola. Na Jabuci više ne raste karanfil. Možda je ipak neko sjeme ostalo zarobljeno u kamenu. Možda se jednog dana i vrati.
Bura ne posustaje. Otok pada u more. Dan pada u noć. Ulje bubri u plodovima maslina. Uskoro će zima.
Post je objavljen 11.10.2017. u 19:22 sati.