Sjećam se, nekada bi bilo dovoljno osjećati minimalno, jesti da bi preživio, komunicirati ako te baš nešto pitaju, odlaziti samo kamo moraš. Najviše energije bilo je trošeno na istiskivanje tuge iz sebe. Znaš, ono kad tijelo počinje boljeti zbog unutarnje patnje.
Nekako, sjećam se, izgovorenih riječi i nadanja da je gotovo jednom zauvijek. Možda nije svaki čovijek rođen da bi bio voljen.. u tom slučaju, zašto voljeti. Uvijek se jebeno prilagođavati i gledati kako drugi to naočigled koriste. Dok si ti mišljenja kako svakome ponekad treba netko. I stvarno se ponekad pitam jesu li me promijenili zauvijek..
Našla sam mir u svemu tome. Mir koji mi dozvoljava da unesem potreban nemir u svoj život.
Well, budalice moja..
Nakon više pari godina ponovo živim. Jebemti, onda kad imam vremena nemam inspiracije.. jebemti..
Post je objavljen 10.10.2017. u 18:40 sati.