Veliki sam tremaš, oduvijek bila. Suočena sa stresom smrznem se i padnem na leđa, čak ni ne trzam nožicama koliko sam u šoku.
Nemam dovoljno samopouzdanja i to me dosta zeznulo u životu. Radim na tome da ga steknem, ali ide polako.
U skladu s tim, silno se bojim satova vožnje. Mogu si reći da skoro svi voze, da to rade tinejdžeri, da je to lakše nego završiti faks, ali nakon takvih uvjeravanja osjećaj panike tek malko se smanji. Na kraju sata iscijeđena sam kao da sam kopala.
Očekujem da će mi trebati više od 35 sati jer sam smotana i stara, spremna sam na to, ali stalno me frustrira pomisao da to puno traje i puno košta i zašto nisam to ranije i jezuš kristuš hoću li to odvoziti do Uskrsa i koliko će mi trebati da prođem i općenito aaaargh.
Svjesna svih problema sa samopouzdanjem, znala sam i da će doći onaj dan. Jedan dan kad se toliko snuždiš i toliko ti loše ide, da bi se samo pokrio dekom i zalio čokoladnim likerom.
Dan kada ništa nema smisla i ne znaš zašto to radiš, a kraj je u predalekoj budućnosti.
Taj dan se zove "četvrti sat vožnje".
Računam da će se dogoditi još jedno 7 puta do kraja tih 35 sati, ali dobra vijest je da ima lijeka.
Lijek se zove "palačinka u Choco cafeu".
Post je objavljen 09.10.2017. u 09:30 sati.