(mala škola socijalne mimikrije)
Izašao sam prošetati. Bio sam zaokupljen mislima o kraju povijesti i pustio nogama neka vode kamo god žele. U jednom trenutku zatekao se pred Katedralom. Dva klinca našutavala su se nogometnom loptom pred vratima bogomolje i samo mi je nadošlo: skočio sam, oduzeo im loptu te počeo sumanuto vikati da kakav je to način, ovo nije igralište, treba vam opaliti par vaspitnih, izudarati korbačem po golom dupetu pa da vidiš! Prišao je njihov otac. – What's the problem – pitao je tupson. Na savršenom engleskom s britanskim naglaskom objasnio sam toj američkoj seljačini u čemu je problem – hrvatska je katolička zemlja, 90 posto ljudi u hrvatskoj su katolici i ovo je najveća sakralna građevina te jedan od najvrjednijih spomenika hrvatske kulturne baštine! – dakle, show some respect, grmio sam. Povukli su se, mrzeći me. Ja sam odmarširao do prvog dvorišta, zašao iza ugla i počeo se previjati na tlu od smijeha. Suze su mi navrle na oči. Oh bože, kao je lako glumiti uvrijeđenost, glumiti snebivanje, glumiti bijes na rubu ekscesa i fizičkog obračuna, držati moralne prodike, popovati iz visine, zauzeti se za nešto do čega ti uopće nije stalo, za nešto prema čemu si gotovo pa ravnodušan ili na što gledaš podozrivo, omalovaživački, kao na glupost, nedozrelost, zaostalost, nazadnjaštvo, nižost. Ne mogu reći da nisam znao, živim dovoljno dugo da sam zapazio uzorak: upravo oni koji frenetično zastupaju određenu ideju, određeni agresivni svjetonazor koji podrazumijeva određeni moralni kod, sklop društvenih pravila koje žele nametnuti ostalima, upravo oni potajice žive kontra svega što javno zastupaju. Pa tako imamo razne kvazi nacionaliste, kvazi domoljube, kvazi komuniste, kvazi socijaliste, kvazi moraliste, kvazi dušobrižnike, kvazi poštenjake, kvazi komuniste, kvazi katolike sve kvazi-kvazi-kvazi fejk-fejk-fejk... fejk veći od kineskog bofla... čitav ovaj grad je fejk... država je fejk... ljudi su fejk, njihovi stavovi su fejk, osjećaji također - fejk, prevarant do prevaranta, varalica do varalice, prijetvornici, šibicari i preprodavači magle... Kažem, ne mogu reći da nisam znao, ali ono što me zbilja zaprepastilo jest da se zajapurenog pravednika može odglumiti kudikamo lakše no sa istom žestinom zauzeti se za ideju sa kojom si se saživio. Nevjerojatan samouvid na osnovu kojeg sam zauzeo novi smjer u životu – već sutradan sam se učlanio u Novu desnicu! Počeo sam igrati svoju ulogu ultradesničara. Tvrdim stavovima i žestokim javnim nastupima osvojio sam srca stranačkih kolega, pristaša i simpatizera te ubrzo završio na poziciji šefa stranke. Čitav taj moj politički angažman konačno je urodio time da je Nova desnica na izborima ove godine osvojila čak petnaest mjesta u Parlamentu. I to je tek početak. Ipak, valja napomenuti da je trend promjene započeo s njemačkim izborima za Bundestag u rujnu 2017. godine kada je krajnje desna, antiimigrantska Alternativa za Njemačku (AfD) osvojila čak 13 posto glasova. TV ankete pokazale su kako su milijuna glasova «ukrali» konzervativcima, pola milijuna SPD-u i 430,000 ljevici. Alice Weide, međunarodna bankarica, tada je vodila predizbornu kampanju umjesto predsjednice stranke Frauke Petry. Na Wikipediji se može pročitati da je Weidel u vezi s partnericom Sarah Brossard, švicarskom filmskom producenticom podrijetlom iz Šri Lanke; da ima dvojicu sinova i živi u Švicarskoj zbog nižih poreza; da se protivi seksualnom odgoju; da se protivi legalizaciji gay brakova; da se zalaže za tvrdu kontrolu granica; da se predstavlja zaštitnikom kršćanske Njemačke i Europe, poziva na jačanje vjerske svijesti u javnom obrazovanju te upozorava kako bi nestanak kršćanskog identiteta ugrozio ništa manje nego temelj njemačkog državnog sustava i civilizacije.
Shvaćate što govorim? Fejk! Fejk je sadašnjost. Fejk je budućnost! Da li ti se sviđam?
Post je objavljen 09.10.2017. u 10:36 sati.