Moj život zapravo
nikada i nije bio moj,
jest da ja mislim, ja dišem,
vanjski svijet osjećam,
ali život nikada nije bio moj.
To je život mojih roditelja
braće, sestara, školskih drugara,
učitelja i mnogobrojnih prijatelja,
život zemlje koja mi dotiče stopala,
dodir mirisnog ružinog cvijeta
ili sočnog zrelog ploda,
zraka koji udišem,
vatre kojom se grijem,
riječi koje upravo pišem.
Hm, još uvijek tvrdim, moj život,
a to je samo odraz onih
koji me oplemeniše svojim bivanjem,
dodirima, emocijama, poljupcima,
ogledah se u njima, njihovim mislima,
živjela sam i živim njihove živote,
ja sam samo jedna njihova iskra.
Ne, ovaj život nikada nije bio moj
i nikada ja nisam bila samo svoja
ja sam samo djelić
kroz koji se priroda veselo i zanosno ogleda,
ja sam njena ljepota i mudrost
prekrasnog zemaljskog svijeta.
Ja sam ogledalo
u kojem se cijeli zemaljski život ogleda,
tajna iskra kozmičke duše,
ja sam samo zaboravljana informacija
koju kozmička ljubav ispreda.