Marketing
avanturisti
LJUDI NOVOG KOVA
Večeri početkom oktobra toliko su svježe da nema sumnje da je počela jesen. Otišao sam po Komara i nastavili smo zajedno na otvaranje izložbe u Galeriju moderne umjetnosti. Ondje je sve bilo mračno i zatvoreno, jedino je noćni čuvar bio da nam kaže da je otvaranje bilo prije dva dana.
Utješili smo se otišavši na riblju večeru. U pol jela mi je prisjelo jer sam se prisjetio da sam jučer trebao otići na pregled koji je bio zakazan još prije dva mjeseca.
Događaju mi se takvi propusti sve češće. Dan ranije vozio sam oko podneva oko Kolodvora i odjednom se ukaže preda mnom prazno parkirno mjesto. Nisam to mogao propustiti. Dan je bio sunčan, prijatno toplo, ljudi su sjedili za stolovima pored izlaza iz Importane centra. Sjetio sam se da nisam ondje sjedio godinama, pa sam otišao i uživao sjedeći bez veze sat vremena i promatrajući ljude koji su prolazili. Na putu kući zastao sam pored našeg kvartovskog dućana kupiti uobičajene sitnice. Prolazeći između polica spazio sam komplet od dvije staklenke, soljenku i onu za papar. Jedna je na poklopcu imala rupice u obliku slova S, a druga P. Prisjetio sam se da u donjoj kuhinji u stanu tako nešto nedostaje: kad hoću nešto posoliti vadim sol prstima iz papirnate vrećice.
Dođem kući i pričam šogorici kako sam iz čistog užitka sjedio sat vremena pored Kolodvora jer nisam ondje sjedio već godinama…
- Što je s tobom? – prekine me. – Pa sjedili smo ondje prije mjesec dana!
Upitno je pogledam.
- Pa da! Nakon Ninine predstave sjeli smo ondje. Auto nam je bio parkiran u Importane centru…
Sjetio sam se da smo bili na Nininoj predstavi, sjetio sam se da smo se nakon predstave dogovarali i tražili gdje ćemo sjesti, sjetio sam se i da smo automobil ostavili u Importane centru, ali gdje smo sjedili nisam se mogao sjetiti. Nema razloga da ne vjerujem šogorici kad kaže da smo sjedili ondje, a uvijek postoji mogućnost da zbog toga što je bila noć danas u podne nisam povezao da sam nedavno bio ondje.
Dok smo razgovarali šogorica je raspakirala vrećicu koju sam donio iz dućana. Izvuče one staklenke i uzvikne:
- Opet si to kupio! Kupio si iste takve prošli tjedan!
Zgranem se što govori. Ona otvori vrata ormarića, a unutra leže iste takve neraspakirane staklenke.
- Nisam ih ni raspakiravala jer imamo soljenki i više nego što nam treba. Ne znam što da radimo s tolikim soljenkama!
- Pa zašto onda stalno solimo prstima iz škarnicla? A bibera uopće nemamo u ovoj kuhinji…
Umjesto odgovora ona otvori ladicu i izvuče tri flašice sa samljevenim biberom.
Počelo je!
Navečer sjedim na kompjuterom i razmjenjujem e-mail poruke s Nikšom. Imamo nas dvojica neke aranžmane oko kupovanja elektronske opreme. Poručim mu da kupi preko interneta rezervnu bateriju za veliku kameru koju rabim, pošaljem mu sve potrebne specifikacije. „Hoćeš istu onakvu kavu smo naručili prije dva dana?“, pita on. Kako prije dva dana kad mi je tek sad sjevnulo da mi je potrebna rezervna baterija? On mi proslijedi potvrdu o internetskoj kupnji, što je značilo da smo već o tome razgovarali, da smo naručili, platili, a ja sve zaboravio.
Potaknut time pošaljem mu dužu poruku u kojoj opišem izlazak s Komarom, kako sam sjedio pored Kolodvora i kupio soljenke.
- Što se čudiš? – odgovori Nikša. – Meni su takve stvari uobičajene.
Odlično! Došli smo u doba da više ni ne znamo što smo zaboravili, ni koliko je toga. Samo se slučajno ponešto od toga otkrije. Netko drugi bi se zbog toga zabrinuo, ali ja se mogu samo obradovati.
Ono što smo godinama išli u nekakve urede i prevrtali neke bezvezne papire u besmislenim rabotama nema veze. Ono što smo radili na šalteru bilo je samo za zavaravanje. To su bile samo nevažne prolazne epizode. Mi smo ljudi drugoga kova!
Kad malo razmislim siguran sam da smo se probijali mačetama kroz južnoameričku prašumu u potrazi za izgubljenim gradom i, kakvi smo, siguran sam da smo ga našli. Vodili smo karavane kroz gudure prepune divljih pljačkaša i, obzirom da smo živi i zdravi, znači da smo prošli. Voljele su nas zanosne ljepotice, provodili smo iscrpljujuće noći s njima. Ronili smo bisere i silno se obogatili. Ostavljali smo bogatstva čineći dobročinstva i u nekim krajevima svijeta se i danas pričaju legende o nama. Borili smo se protiv gangstera u lučkim gradovima i protiv mafije u svjetskim prijestolnicama. Jedili smo preko Atlantika u brodu sa tri jarbola, skakali padobranom… Gradili smo brane i kompleksne sisteme navodnjavanja pustinje. Istrebljivali smo biljne uši. Istaknuli smo zastavu naše slavne domovine na najviši planinski vrh Afrike (sad se ne mogu sjetiti kako se zove) i zaboli je na Južni pol. Prvaci svijeta u streličarstvu i treći u filateliji. Naše radove izlagali su u Londonu, Parizu, New Yorku i Tokiju. Govorili smo sedam jezika. Koncerte smo održavali na stadionima i u malim art-kazalištima. U Emiratima smo imali po četiri žene. Bili smo duhoviti, omiljeni u društvu i svi su se utrkivali da nas zovu na razne zabave. Krotili smo tigrove, plivali s delfinima. Možemo biti zadovoljni sa sobom. Došlo je vrijeme da se zaustavimo i odmorimo. Mi više ništa ne trebamo raditi, od nas se ništa više ne očekuje, napravili smo i previše.
To što se ničega ne sjećamo nije važno. Glavno je da znamo tko smo i kakvi smo.
Post je objavljen 08.10.2017. u 03:42 sati.