Prije trideset devet godina, morala sam mojim prijateljicama
vratiti sve novce što sam ih od njih skupila
da bi im u metropoli o kojoj su mogle samo sanjati,
kupila sitnice od kojih je na jednom dvolistu
istrgnutom iz bilježnice iz matematike
stalno rastao spisak stvari koje su željele imati.
Meliti sam morala reći da nema ništa od njene plave sjene za kapke,
Elviri, da na žalost neću moći potražiti za nju lančić i broš.
Aida je razumjela da njene satenske hlače ostaju do daljnjeg
bez pojasa od nitni, a Erika bez ešarpe kakvu se moglo kupiti
samo u ekskluzivnom dućanu.
Otišle su i nisu mnogo govorile.
U drugim okolnostima možda bi mi rekle
da su se uzalud nadale ili da sam ih izigrala.
Jedna drugoj možda bi o meni pričale
kako sam se samo pravila važna a one nasjele na snove
kakvim ih je mogla zavesti samo metropola
o kojoj su mogle sanjati.
U drugim okolnostima, možda bih rekla da mi je žao,
ispričala se, znala da će mi sutra u školi reći
da mi je kosa grozna a noge smiješne u tim čarapama,
Erika bi se još i nasmijala glasno
a ostale bi me samo gledale podsmješljivo.
Nisam otišla.
Taj listopad je bio sjajan i zlatan a zemlja mirisala blago,
kao i zrak.
Kad sam ušla u dnevnu sobu prepunu ljudi,
netko je, kao što to ljudi obično čine
kad žele dodati još malo detalja u prilog bolu,
rekao da je moj otac nekom rekao da od svega najviše žali
što me te jeseni neće odvesti u Pariz.
Nedostaješ mi, neprolazno.
Post je objavljen 06.10.2017. u 23:53 sati.