Nekako mi je srce puno,
a ne znam od čega,
napelo se od punine
pa mi grudi napinje,
hoće vani u vanjski svijet,
da svoju nježnost pokaže,
a ja ga uporno u grudi vraćam,
zarobila sam ga
u svom tijelu
pa se osjećajem
njegovim sladim.
Puno je nježnosti
to drago srce moje
koja kroz tijelo zrači,
ono sve osjeća
i ne znam zašto ga
vanjski svijet privlači.
Pravim se da sam
ja njegov vlasnik,
a ne ono moj
i ne dam srcu,
da moje grudi napusti,
u njima ga skrivam
od vanjskog svijeta.
Stiskamo se tako
ja i srce moje
puninom osjećaja duše
i zadovoljstvom bivanja
u svijetu nevidljivih osjećaja
koje tijelom plove,
a vanjske energije
naše putove kroje.
Ipak se mi ne damo
vanjskom svijetu kontrolirati,
nadziremo svoju nutrinu
i smjelo surađujemo,
dok se energijama
vanjskog svijeta
i svojom puninom,
samo spokojno naslađujemo.