Na povratku iz Zagreba, Maričić, učitelj sa Lošinja, hoće da uzme jedno hercegovačko dijete, dječaka od sedam godina, bezimenog, koji je od šoka izgubio dar govora. Dijete je zanijemjelo od šoka ugledavši truplo na vješalima, a sada bi srećnom prilikom moglo otputovati - na Lošinj. Na Lošinju se gladuje, ali ne tako kao u Hercegovini. Iz bolnice Milosrdnih Sestara predali bi dijete da ga se riješe, ali k. u. k. Passierscheingruppe za Kvarner ne izdaje „putovnice“. Učitelj sa Lošinja (Maričić) ne može dijete spasiti, jer „putovnicu“ treba da ispostavi nadležna kotarska oblast, a ne zna se koja je. Trebalo je uspostaviti telefonsku vezu s Rapcem, ali nije tehnički provedivo. Izgubio sam na to čitavo prije podne bez uspjeha.
Na temelju bogatog iskustva, militarizam djeluje na svoje stado auditivno: bubnjevi, trube, frule, muzike, sprovodi, svete mise, topovi, defilei, bataljoni u masama, signali, i tako dalje. Militarizam djeluje i teroristički: sjekire, vješala, puške, strijeljanja u masama, i tako dalje. On djeluje i religiozno, uvjeravajući masovne kandidate smrti da će im na onome svijetu biti bolje budu li poginuli za uzvišene ciljeve.
Srednjovjekovna teatralika ratne propagande njeguje se i po liberalnim građanskim zemljama kao i po feudalnim ili junkerskim satrapijama. Kažu: to je Ijudima potrebno. Po višem planu kvari se ukus na jednoj strani, da bismo se na drugoj pozivali na taj isti pokvareni ukus kao na stvarnu potrebu masa, to jest „naroda“, to jest narodnih tradicija i bojne slave. Onda se zbiva da jedno jedino dijete zanijemi od svega toga, i to je sve.
Trebalo bi ubijati ili se ubiti. Ovako: ni ovamo ni onamo.
(M. Krleža, „Dnevnik“, „Oslobođenje“/“Mladost“, Sarajevo 1981.,str. 275/276)
Zašto objavih taj ulomak iz „Dnevnika“ na blogu? Ne znam ni sam, samo znam da bi me u to vrijeme takav opis bacio u duboku depresiju u kojoj sam i sad iako situacija za sada nije (barem kod nas) takva.
Ili možda i jeste ako se tekst čita u širem kontekstu?
Post je objavljen 30.09.2017. u 18:51 sati.