Šećem neki dan gradom, na trgu postavljene fotelje, stolice i stolovi. Prilazi mi mladić i tutnu mi u ruku nekakav propagandni listić. Strpah ga u vrećicu s provijantom kojeg kupih u samoposluzi. Došavši kući, izvadim ga i pogledam.
Bombardiraju nas ovakvim i sličnim oglasima danonoćno. Ostavljaju u predvorju stubišta, trpaju u poštanske sandučiće, kače za ograde, stavljaju ispod brisača pa se u slučaju kiše lijepe za vjetrobransko staklo. A ne možeš njima ni guzicu obrisati.
Kad ih vidite, što prvo pomislite:
1. Da mi je znati kakva je zaista prava cijena bila prije „uštede“?
2. Najviše ću „uštediti“ ako ne kupim ništa!
3. Super! Idem odmah u šoping!
4. Nešto četvrto.