Marketing
teška sudbina
Pustim imanjem nekad vrijedne familije, išli su otac i sin.
-Srce mi puca, sine, jer nisam tu. Svoj na svome. Na djedovini...-reče starac i glas mu tad pukne u jecaj. Zatrese mu se čitavo tijelo od nijemog plača a onemoćalim, smežuranim rukama je pokrio lice da sakrije suze.
-Tata... nemoj plakati. Nemoj...-zaustavi se sin i čučne pred oca, naslonivši svoje skupljene doktorske šake na očeva stopala, koja već dvadeset godina nisu sama hodala.
-Ja brinem o tebi. Nemoj se stalno mučiti. Nisi ti kriv! Nitko nije kriv. Tako je moralo...-
-Kriv sam!- zadere se vremešan čovjek i prekine ga - Kriv, jer sam se okotio! Nemoj ti, jado, ništa pričati. Nisam ti ja dijete. I zapamti da ja ovamo više ne dolazim.
Ako dođem, sve ću zapaliti!-
Sa starčevog lica je nestala nemoć a u njega se navukao bijes.
-Brže me makni odavde!-
-Evo, tata...- ustao je sada tužan muškarac i zaokrenuo kolica u smjeru prema autu. Otac je tiho mumljao strašne kletve izmješane sa kajanjem, a sin je šuteći do automobila žalio zbog ove scene.
Zbog svega je zažalio. Samo što nije klonuo... samo što nije...
-Zaveži se, molim te- nježno je prošaputao, nakon što je pomogao tati i smjestio ga na sjedalo.
Sklopio je invalidska kolica i stavio ih u prtljažnik.
Sjeo je na vozačko mjesto i dalje šuteći, vozio po dobro poznatom poljskom putu. Stići će do glavne seoske ceste, što vodi prema Zagrebu.
Tišina je vratila sinovo sjećanje na taj dan kada su njegovi otac i mama pali sa prikolice pune sijena. Tata je slomio kičmu a majka se pri padu u jarak probola na odsječenu granu.
On je vozio traktor.
Post je objavljen 27.09.2017. u 14:12 sati.