Sretnem ga na nasipu, oko 11h dok trčim. Oronuo, višednevna brada, masna kosa, glava utonula u ramena kao u ustrašene kornjače, alkoholičarski look. Nisam ga vidio bit će dekadu i po. Saznajem da se rastao. Rastava se kao bolestan pas vukla tri godine i sada je napokon sve to gotovo. Djeca su sa Đurđom, a on se vratio u garsonijeru u Novom Zagrebu u kojoj je živio svoj mladenački život nakon što je izbjegao iz rodnog i ratom zahvaćenog Tešnja.
Gdje si bio, šta si radio, veli samoironično s otužnom smiješkom. Više od rastave ždere ga što nema stečevina, nekretnina, pokretnina, materijalnih dobara sem te jadne gansonjerice koju mu je u nasljedstvo ostavio otac.
Ma jebi ti to, važno da si zdrav, kad si zdrav sve je rješivo, mudrujem.
Malo me boli ruka, on će na to...
Predlažem da mi se pridruži u sportskim aktivnostima --- red košarke --- red boksa --- red Sljemena --- red vožnje na biciklu --- red street workouta --- fizička aktivnost podići će ti razinu dopamina, biti ćeš bolje... čista fiziologija...
Nećka se. Ne znam, kaže, kaže možda...
Osjećam s njegove strane zavist jer ja nisam onaj koji sam negda bio. Znao me dok je bio u stanovitoj prednosti, dok je bio netko, a ja tek umjetnik u gladovanju, jadan, bidan, što kuburi u oronuloj potleušici zagrebačke Dubrave. Nasuprot tog negdašnjeg mitom o umjetnosti izigranog mladca danas stojim kao pravi pravcati Übermensch. To ga čudi, trebao sam propasti. Ja, a ne on.
Dakle vidimo se, rekoh, bez stvarne želje za ponovnim susretom.
Vidimo se, odvrati on.
Na Facebooku me dočeka njegov zahtjev za prijateljstvom. Prihvatim ga, potom iz znatiželje potražim njegovu bivšu. Đurđin profil otkriva da se dobro nosi s rastavom, pače izgleda kao bijeli falusni cvijet procvjetao na stablu divljeg kestena u kasnu jesen. Na fotografijama iz obiteljskog albuma prepoznajem mu kći kao prijateljicu konobarice-studentice u birtiji u koju povremeno zađem. Da, nesumnjivo to je ona! Vesna! Promatram njezino lice na ekranu i na u mi pada spačka. Drugi put kada je ugledam, prozborim:
Mlada damo, trebam vašu pomoć.
Recite gospodine, veli ona.
Ima jedno mjesec dana otkako me udario grom. Otada posjedujem sposobnost vidjeti tuđe sudbine.
Zar tako?
Jest, samo se zagledam u nekoga iz Etera dobijem paket informacija. Vidim prošlost, ali vidim i budućnost te osobe. Nevjerojatno, zar ne?
Nevjerojatno, potvrdi ona smješkajući se.
Želite li me testirati, pitam.
Što da ne...
Započnem pažljivo dozirati informacije koje znam o njenom ocu, majci, široj i užoj obitelji. Skepsa se topi, nevjerica prelazi u čuđenje. Djevojče postaje sugestibilno i uskoro je u mojoj moći. Predlažem da pođemo njezinoj kući. Pitam je li majka doma. Kaže nije, kod ljubavnika je. A brat? On je kod cure. Super. Dok Vesna nuždi na zahodu otvaram ormar i opipavam đurđino seksi rublje, zabijam nos u nj, njušim... Doći ćeš i ti na red, kurvo, promrmljam. Zatim karam Vesnu na bračnom krevetu mog negdašnjeg druga. Osveta je slatka, čekao sam toliko dugo da sam gotovo zaboravio na nju...
Post je objavljen 27.09.2017. u 13:32 sati.