U ove jesenske dane moje misli jure u one tople, ljetne, dane mog djetinjstva, prašnjave ulice sela mog slavonskog gdje sam bosonoga cijelo ljeto provodila. U dane kada su ljetne kiše bile tople,a moj ples na kiši bio je hvatanje kapi u otvorene dlanove. Lice sam podizala umivanju ljetnog pljuska, sretna, nasmijana, a danas, sjećanjem, malena putujem ulicom divovskih lipa do kolodvora. Putujem uz ista dvorišta po davnim otiscima stopala one iste prašine do bijelo okrečene seoske kućice. Putujem uz ista dvorišta duž ulice sa cvjetnim gredicama Prkosa i Lijepih Kata. Preskačem šanac ispred moje kuće dok ljetni pljusak polako kroz njega odlazi dalje ispod ciglenih mostića. U ove sunčane jesenske dane ja postajem dijete razigrano, bezbrižno, ne sluteći kako će život tražiti ozbiljnost, odricanje, tugu i suze, kako će me provesti kroz godine kojih se više sjetiti ne mogu. Zato se uporno vraćam u one ljetne dane moga sela, bosih nogu prašinom pokrivenih i kiša toplih, ljetnih, tražeći uspomene da ogriju jesen u meni.
28.10.2010.
(iz moje zavičajne zbirke POCJEK)
Post je objavljen 25.09.2017. u 17:28 sati.