Do prije nešto više od godinu dana nisam znala što je to napad panike. Nisam znala kako je to kad ti srce počne lupati bez razloga i kad ne možeš doći do zraka, a nemaš pojma zašto. Kad se rasplačeš usred rečenice bez ikakvog razloga i povoda, i ne možeš prestati sljedećih pola sata.
Trebalo mi je pola rujna prošle godine. da shvatim što se događa.Tijekom cijelog tog mjeseca imala sam napade panike i pila sam tablete za smirenje (na prirodnoj bazi, on koje se mogu kupiti u ljekarni bez recepta), jer nisam mogla funkcionirati. Pila sam tablete za smirenje jer sam bila na svim mogućim pretragama, i razlog mojih napada panike je bio stres. S kojim se do tada nisam susrela. I s kojim se nisam znala nositi kad se pojavio.
Povod tom stresu, i cijelom tom cirkusu, je bio moj studj. Odnosno ona pogrešno odabrana polovica mog studija. Dva tjedna sam skoro stalno bila na rubu suza jer nisam znala zašto mi se to događa, a onda sam pribjegla jedinoj opciji koja mi još je pala napamet, jer mi ništa drugo nije pomagalo - meditaciji. Otvorila sam jedan od mnogih YouTube videa s naslovom tipa "Stress-relieving meditation", i nakon tih deset minuta moj um je bio blaženo prazan po prvi put u dva tjedna kaosa, i u njemu je bila samo jedna jedina riječ - engleski. Tad sam već znala da sljedeće godine u isto to vrijeme neću biti u istoj situaciji, i da neću biti studentica engleskog.
Veći dio sljedeće akademske godine (one koja završava za pet dana) provela sam uvjeravajući se da će to funkcionirati, da ću završiti studij, da će to nekako ići. Znala sam da neće, ali nisam osoba koja lako odustaje, pa tako nisam namjeravala lako odustati ni od engleskog.
Veljača je došla i prošla, ja sam se sjetila tog rujna, i zaključila da je dosta, i da mi to ne treba ponovno. Znam ja da problemi koje sam imala nisu ništa u usporedbi s onima s kakvima mnogi drugi imaju posla na dnevnoj bazi, ali veličina problema ne umanjuje njegovu važnost. Ako zanemarujemo male probleme, nakon nekog vremena više neće biti tako mali, i sasvim sigurno neće biti zanemarivi. Ja sam svoj problem riješila tako što sam iskoristila usluge zadarskog Savjetovališta, koje je besplatno za sve studente Sveučilišta, i otišla na nekoliko sastanaka sa jednom od tamošnjih psihoterapeutkinja. Također sam (pola godine kasnije) eliminirala svaku mogućnost ponavljanja tih problema u kontekstu studija engleskog jezika, jer je to bio povod mojim problemima.
Više ne studiram engleski, za tjedan dana započinjem studij koji me zanima od početka srednje škole. Zašto sam tako sigurna da se to neće ponoviti? Zato što sad znam prepoznati problem prije nego što postane prevelik, i mogu ga srezati u korijenu i riješiti sama. Zato što znam što sam protekle dvije godine studija radila pogrešno, i kako to ispraviti; s razlogom ove godine neću na dramsku, ali ostajem na folkloru - treba mi ispušni ventil koji nema veze s faksom.
Koji je cilj ovog posta? Samo mali podsjetnik da je mentalno zdravlje jednako važno kao i fizičko, čak u neku ruku i važnije, jer sve kreće od stava koji imamo prema onome što radimo i prema samima sebi. Ako ne brinemo sami za sebe, nitko drugi neće. "Tko, ako ne ja? Kad, ako ne sad?"
Voli vas
Bella
Post je objavljen 25.09.2017. u 14:28 sati.