Nakon 26 godina zivota pod istim krovom s mamom i nakon 10 godina bez nje, ispala sam iz stosa. Kao da sam opet u pubertetu, samo nekom odraslom, koji traje dulje i ima razne faze, vise se ne snalazim u nicem,ne samo u kuci, nego ni u zivotu s njom.
Da ste me prije nekoliko godina pitali kakava je moja mama, rekla bih
premorena, izludjena, dosadna. Izmucena zivotom, sada kao malo dijete treba paznju koju joj vise ne mogu dati. Stalno me zivka s bedastim razlozima za cakulu, opsesira nad glupostima koje to ne zasluzuju, duri se kao malo dijete kad joj nesto ne pase, izvoljeva.
Ne znam vise sto da radim oko nje, ni kako.
A onda je nastao rez i svasta se promijenilo, pa je sada i ona drugacija.
Ima vise novaca jer radi, trosi te novce na ono sto joj se svidja, pa vise ja ne moram traziti te stvari, radi puno pa je umorna,stoga me i manje zivka, naucila je sjediti u tisini, ima manje vremena za sebe pa ne moze cisiti po kuci kao nekad i opsesirati, a u to malo vremena sada redovito izlazi s prijateljicama.
Gledam to i ne vjerujem, pljescem joj u sebi i tapsam poledjima. Drago mi je sto je konacno krenula naprijed, ali znam da ce joj, jednom kada se i ta faza promijeni, trebati ono sto joj treba vec godinama- jedan dobar psihoanaliticar kojem ce moci ispricati sve i tako otpustiti ventil.
Ima ona jos dosta prtljage koje se mora rijesiti.
Nedavno me dvoje stranaca podsjetilo da mi je mama bolja nego sto mislim, jednom rjecju koje su oboje koristili, super. Podsjetili su me na kvalitete koje je oduvijek posjedovala,ali sam ih nekako zaboravila s vremenom, jer sam bila zauzeta gundjanjem.
Da je neovisna, jaka, dobra, prezivjela svasta stoicki, kreativna, fura svoj groove.
Kimam glavom,primljeno na znanje. Hvala na prijateljskom podsjetniku.
Post je objavljen 25.09.2017. u 13:15 sati.