To je grad u koji se uvijek rado vraćam. Grad za koji imam osjećaj da je baš po mojoj mjeri. Grad s kojim se svaki put iznova saživljavam. I kad nisam tamo, moje misli često odlutaju baš u taj grad, u te ulice. I onda kada konačno dođem tamo, imam osjećaj da nikad nisam ni otišla, da sam cijelo vrijeme zapravo tu. Jer on živi u meni.
Obožavam jesen u tom gradu. Slatki miris novih početaka, zagasite boje kojima se ogrnu njegovi parkovi, obećavajuću svježinu u zraku i uvijek isto uzbuđenje dok gledam crvenkasto-žuti zalazak jesenjeg sunca.
Grad je to koji mi mnogo znači. Neke od najljepših sjećanja vežem upravo za njega. Uspomene iz rane mladosti, susreti koje ću uvijek pamtiti, prijateljstva za cijeli život, prilike koje znače blagoslov, hrabri pokušaji, iskušenja, rizici, čežnja, život; sve se to događalo upravo tamo. Svaka ulica i svaki kutak ima svoju priču.
Sjećam se kad smo kao zaigrane i naivne dvadesetogodišnjakinje prvi put došle tamo. Sjećam se našeg oduševljenja i straha kad smo spoznale koliki je. Sjećam se koliko smo žudjele za putovanjima i novim avanturama. Sjećam se onog trenutka kad smo shvatile da smo zbilja tamo. Da ne poznajemo gotovo nikoga, da nemamo krov nad glavom i jako malo novaca, ali imamo snove. Imamo nešto što vrijedi upisati u knjigu života. Usudile smo se, odabrale smo snove. Mi živimo.
Sjećam se tvojih iznenađenih smeđih očiju kad smo ti se obratile za utočište. Sjećam se koliko sam se brinula da me osjećaji koje sam tada gajila za tebe ne odaju. Sjećam se kako si nas zadirkivao kad bismo pogriješile stanicu ili se izgubile. Još uvijek mogu osjetiti miris svježe opranih košulja u tvom ormaru koje smo potajno mirisale. Pamtim kako si mi svaki put uhvatio pogled kada bi odlutao pitajući me što mi je. Pamtim koliko mi je bilo neugodno doći pred tebe nakon što sam ti dvije godine ranije iznijela osjećaje. Pamtim težinu tišine kada bismo ostali sami. Pamtim blagu svjetlost mjesečine koja je osvjetljavala sobu koju si nam ustupio. I zvuk prometa u daljini. Tvoje smeđe oči u kojima sam se tada gubila. I svoje zbunjeno i glupavo ponašanje uvijek kada bi mi bio blizu.
Sjećam se sebe kao zanesene dvadesetogodišnjakinje koja tamo dolazi kako bi ostvarila svoje snove. Sjećam se periferije grada i hladnog ranojutarnjeg zraka. Mirisa čiste i netaknute prirode. Zelenila koje je bilo svuda oko mene i cvijeća u svim bojama i oblicima. Obećavajućeg rujna. Ružičaste zore i zagasitih sutona. I ponosa jer sam se usudila, iako sam se bojala.
Posebno su mi lijepa sjećanja s tobom i prijateljstvo koje smo stvorile i za koje znam da je za cijeli život. Hvala ti na svemu što si učinila za mene otkada se znamo. Hvala ti što si uvijek spremna pružiti ruku, sigurno utočište i dom u pravom smislu te riječi. Hvala ti što si tako predivna osoba. Hvala ti na tome što slušaš, što razumiješ i što si jedna draga, nesebična i topla osoba koja uvijek traži ono dobro u ljudima i koja vjeruje u život. Sjećam se naših dugih razgovora u autobusu dok smo putovale u centar grada, našeg zajedničkog slušanja glazbe, šetnji, druženja s tvojom obitelji, smijeha i povjeravanja. Lijepo je imati prijateljicu kao što si ti.
Sjećam se kako sam upravo u tom gradu došla na ideju da mu dam priliku, da ga ponovno vratim u svoj život.
Sjećam se kako sam upravo u tom gradu učinila ono čega se najviše bojim.
Sjećam se kako sam upravo u tom gradu dobila mnoge ideje za neke od knjiga koje pišem.
I sada sam ovdje, a tako bih rado otišla tamo, makar u jednu kratku jesensku šetnju. Taj grad ima ono nešto čime mi se nepogrešivo uvukao u srce. Obožavam njegove duge i nepregledne ulice, način na koji zgrade bacaju sjene, vrevu gradskog prometa, život koji kola tim ulicama i boju njegovog neba. Obožavam sve to što on za mene znači. Sramežljivo rujansko plavetnilo njegovog neba, čežnju sivih kuća i nebodera, skrivena obećanja, snove koji izviru na svakom koraku, život koji samo čeka da ga se živi, uspomene koje danas čine sve ono što jesam, melodije koje donose uzbuđenje i nostalgiju.
Volim to što se tamo osjećam tako živom i mladom i što se uvijek otvore neke nove stranice koje samo čekaju da ih ispišem, putevi koji samo čekaju da njima pođem...volim ga jer za mene znači život. I, molim vas, nemojte me pitati o kojem je gradu riječ. :)
“I love (...), even though it isn't mine, the way something has to be, a tree or a street or a house, something, anyway, that belongs to me because I belong to it.”
Post je objavljen 23.09.2017. u 19:59 sati.