Drug Tito je bio doživotni predsjednik SFRJ. Da bi SFRJ opstala na ravnopravnim osnovama, a da ne bi nijedan narod ili pojedinac bio iznad drugih, napravljen je novi Ustav 1974 godine. Jedino je Tito imao uloga kulta Boga. Ustavom se narodima i republikama daje formalna ravnopravnost, Muslimani se imaju pravo zvati nacijom. Ustav je proglašen na sjednici Vijeća naroda Savezne skupštine. Uveden je konsenzus republika i pokrajina prilikom odlučivanja, uključujući i promjenu ustava. Legalizirano je pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje. Usvajanju Ustava prethodili su značajni politički događaji koji su se dogodili nekoliko godina ranije, a koji su označili početak federalizacije zemlje. U ljeto 1966. godine na Brijunskom plenumu Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) smjenjen je sa svih funkcija Aleksandar Ranković, dotad jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita. Ranković je bio protivnik federalizacije zemlje. Nakon smjene Rankovića je ojačala partijska struja liberala SKJ koju je predvodio Edvard Kardelj, a koji su bili za daljnje jačanje samoupravljanja i tržišta, smanjenje uloge centralne države i za veću federalizaciju države. Ustavnim amandmanima iz 1968. i 1971. na Ustav Jugoslavije iz 1963. godine, to je djelomično i napravljeno. 1971. uvedeno je Predsjedništvo SFRJ kao kolektivni organ rukovođenja. Zahtjevi za što većom republičkom samostalnošću posebno su bili izraženi u SR Hrvatskoj gdje je tokom Hrvatskog proljeća tražena veća financijska i politička samostalnost. Nakon što je osobno intervenirao u rješavanju hrvatske krize 1971., tako što je smjenio dotadašnje rukovodstvo, Tito se postepeno povukao iz unutrašnjeg političkog života. U jesen 1972, smjenjeno je i rukovodstvo SR Srbije, a izvršene su smjene i u rukovodstvima SR Slovenije i SR Makedonije. Nakon ustavnih amandmana iz 1972. godine, došlo se do zaključka da zemlji treba novi Ustav. Idejni kreator ustava bio je Kardelj koji je od 1970. godine bio je predsjednik Koordinacione komisije svih vijeća Savezne skupštine za ustavna pitanja. Njegova komisija je izradila ustavne amandmane 1971., a zatim pripremila novi Ustav Jugoslavije. SKJ je nakon velikih političkih potresa; Studentskih demonstracija 1968., Demonstracija na Kosovu 1968., Hrvatskog proljeća 1970. i brojnih štrajkova po poduzećima, bio svjestan da mora nešto poduzeti, te je izlaz ponovno nađen u daljnjem jačanju samoupravljanja.
Po Ustavu su republike definirane kao države i samoupravne zajednice. Odluke u Skupštini SFR Jugoslavije mogle su biti donešene jedino konsenzualno, jer je svaka republika i pokrajina mogla uložiti veto ukoliko joj prijedlog nekog zakona nije bio po volji. Ustavom je preoblikovana Skupštini SFR Jugoslavije kao najviši izraz samoupravnog sistema. Ustav je propisao složeni izborni postupak za to tijelo, on je kretao od lokalnih organizacija udruženog rada i političkih organizacija (SKJ, SSRNJ, SSOJ, SSJ, SUBNOR). Među njima su se birali članovi općinskih skupština, nakon tog su one među svojim članovima birali članove pokrajinskih i republičkih skupština, a koje su na kraju između svojih članova birali delegate za dva doma Savezne skupštine; Savezno vijeće, te Vijeće republika i pokrajina. Kao i prethodni Ustav iz 1974. pokušao je poboljšati ravnotežu između ekonomske i etničke raznolikosti s jedne strane, te komunistički ideal društvenog jedinstva s druge strane.
Josip Broz Tito proglašen je doživotnim predsjednikom i Vrhovnim komandantom, te je formirano Predsjedništvo SFRJ kao kolektivni organ upravljanja. Prvi put je u najvišem pravnom aktu države navedeno da SFR Jugoslavija ima himnu. Uveden je društveni pravobranioc samoupravljanja kao samostalni organ koji je pokretao postupak za zaštitu samoupravnih prava radnih ljudi i društvene svojine.
Novi Ustav je smanjio broj članova Predsjedništva sa 23 na 9 članova, po jednog iz svake republike i pokrajine, te predsjednika SKJ (koji je imao položaj ex-officio). Na taj način je SKJ pokušala osigurati svoju ulogu u vođenju nacionalne politike kroz automatsko uključivanje predsjednika SKJ u državno Predsjedništvo. Ono je mehanizmima dogovora i konsenzusa trebalo osigurati opstanak i funkcioniranje višenacionalne Jugoslavije i nakon Titove smrti. Novi ustav dodatno je proširio zaštitu individualnih prava i sudski postupak, uz ogradu da se te slobode ne smiju koristiti za rušenje društvenog sistema. SAP Kosovo i SAP Vojvodina, dvije konstitutivne pokrajine SR Srbije, dobile su bitno veću autonomiju, uključujući i pravo veta u srpskoj skupštini. Ova promjena postala je užareno političko pitanje sredinom 1980-ih, i na neki način bila jedan od uzroka raspada Jugoslavije. Bosanski Muslimani su prvi put dobili ravnopravni status naroda unutar jugoslavenske zajednice.
Činjenica da su političke elite u republikama inzistirale na radikalnoj decentralizaciji govori o tome da je država imala sistemske probleme koje nije mogla da riješi, prije svega u ekonomskoj sferi. Decentralizacija u pravilu poboljšava situaciju, pa se smatralo da će poboljšati socijalističke ekonomske odnose, kako se to tada zvalo, to jest da će ekonomija biti efikasnija. Mada tradicionalni centralisti i unitaristi smatraju da je ovaj ustav razbio Jugoslaviju, moje je mišljenje da je stvar potpuno obrnuta, odnosno da je on pokušaj da se ta država spasi. Po meni je ovo bio dobar temelj da se država spasi da države na ravnopravnim odnosima surađuju, kasnije kad bi došla demokracija samo bi se izbacili zaostala komunistička ideološka matrica i na zdravoj ekonomiji bi mi mogli biti među najrazvijenijim područjima Europe. I naravno ne bi bilo rata.
Poznato je npr da sav prihod od turizma koji ostvaruje Hrvatska ide u Beograd, pa je jasno o kakvoj se nepravdi radi. Vidimo i ovih dana i godina da se u Španjolskoj i Katalonija bori za nezavisnost baš iz tih razloga. Stvar je u poštenoj ekonomskoj podjeli.
Ali ja sam naišao na izjavu Slobodana Budakova današnjeg predsjednika Vojvođanskog pokreta koji kaže.
Razvoj samoupravljanja je garantovao pravo, pre svega, svakom pojedincu, a onda svakoj organizaciji i teritorijalnoj celini da odlučuje o svojoj sudbini. Bila je sasvim prirodna stvar da Vojvodina kao istorijska pokrajina, specifična po etničkom sastavu, civilizacijskim dostignućima u kulturi i privredi, predstavlja zasebnu celinu u okviru SFRJ. Sa današnje tačke gledišta mnoga rešenja iz tog ustava se mogu itekako kritikovati, ali istovremeno ne treba smetnuti s uma činjenicu da je Vojvodina u periodu od 1974. godine pa do 1988. godine, kada joj je ukinuta autonomija, dostigla najviši stepen privrednog, kulturnog i svakog drugog razvoja.
Možemo reći da je od donošenja ovog ustava, pa sve do njegovog faktičkog i bespravnog, takoreći uličnog poništavanja, 1988. godine, kao posljedice antiborokratske revolucije koju je proveo novi vođa koji je trebao sjesti na prijestolje centralizirane Jugoslavije Slobodan Milošević po Srbiji su se vodile kafanske i znanstvene rasprave i pravile analize o negativnom utjecaju određenih ustavnih odredbi na srpsko nacionalno pitanje. Dobrica Ćosić, po mnogima glavni koordinator ovih rasprava, rekao je svojevremeno da je Ustav iz 1974. godine “za srpski narod oktroisan, i da je on stavio srpski narod u neravnopravan položaj sa ostalim jugoslovenskim narodima”. Tada se založio i za aktivnije učešće intelektualaca u političkom životu jer nas “u bliskoj budućnosti čekaju odluke teže od onih koje smo donosili 1941. godine”.
To je ta velikosrpska ideja koja je tinjala i čekala povoljnu situaciju da se razvije. To je anahrono i zaostalo razmišljanje da država mora biti centralizirana sa jednim sjedištem gdje se sve slijeva. U pitanju je organicistička koncepcija države kao velikog organizma u kojem su svi dijelovi podređeni cjelini. Ta anahrona koncepcija na svako pitanje nudi jedan isti odgovor: cjelina je toliko dragocjena da se mora očuvati silom. Međutim, kod nacionalno mješovitih država, kao i kod država sa velikim razlikama u ekonomskoj razvijenosti pojedinih regija, sila je veoma opasna kao kohezivni element. Ona može da funkcionira jedno vrijeme, ali kada napetosti i proturječnosti dostignu određenu granicu, sila može samo da odgodi ali ne i da spriječi eksploziju. Komunisti su to shvatili, te su odlučili da pokušaju spasiti Jugoslaviju izvjesnim popuštanjem unutrašnjim silama. Proizvod toga je Ustav iz 1974. godine.
Nakon smrti druga Tita po Ustavu njegovu ulogu je preuzelo Predsjedništvo SFRJ. Ono je kolektivni šef države a od 1980. i kolektivna Vrhovna komanda Oružanih snaga SFRJ (JNA i Teritorijalna obrana).
Na temelju odredbi Ustava SFRJ iz 1974. Predsjedništvo SFRJ počinje funkcionirati punim kapacitetom tek poslije smrti predsjednika Jospa Broza Tita 1980 godine.
Predsjedništvo SFRJ, bilo je sastavljeno od osam predstavnika federalnih jedinica (6 republika i dvije autonomne pokrajine) plus predsjednika Predsjedništva CK SKJ (sve do 1988. godine) koji su se svake godine mijenjali na mjestu predsjednika koji je imao samo proceduralne (npr. sazivanje i vođenje sjednica), a ne i stvarne ovlasti. Mandat člana Predsjedništva trajao je pet godina.
Predsjednici Predsjedništva SFRJ:
Lazar Koliševski 4.5.1980.-15.5.1980.
Cvijetin Mijatović 15.5.1980.-15.5.1981.
Sergej Kraigher 15.5.1981.-15.5.1982.
Petar Stambolić 15.5.1982.-15.5.1983.
Mika Špiljak 15.5.1983.-15.5.1984.
Veselin Đuranović 15.5.1984.-15.5.1985.
Radovan Vlajković 15.5.1985.-15.5.1986.
Sinan Hasani 15.5.1986.-15.5.1987.
Lazar Mojsov 15.5.1987.-15.5.1988.
Raif Dizdarević 15.5.1988.-15.5.1989.
Janez Drnovšek 15.5.1989.-15.5.1990.
Borisav Jović 15.5.1990.-15.5.1991.
Stjepan Mesić lipanj 1991.-listopad 1991.
Lazar Koliševski je nakon smrti druga Tita preuzeo mjesto predsjednika predsjedništva SFRJ. Predstavnik je SR Makedonije. Član KPJ je postao 1935. godine i ubrzo se pokazao kao jedan od istaknutijih aktivista KPJ. Bio je organizacijski tajnik Okružnog komiteta KPJ za Kragujevac i delegat na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu 1940. godine. Od travnja 1941. godine, po zadatku CK KPJ, radio je na organiziranju ustanka u Makedoniji. Kada su u rujnu partijske organizacije Makedonije vraćene iz sastava Bugarske radničke partije (komunista) u sastav KPJ, postao je tajnik Pokrajinskog komiteta KPJ za Makedoniju. Bugarske vlasti su ga uskoro uhitile i osudile na smrt, ali mu je zbog protesta makedonskog stanovništva kazna preinačena u doživotnu robiju. Iz zatvora je pušten nakon pada proosovinske vlade u Bugarskoj u rujnu 1944. godine, nakon čega se vratio u Makedoniju i priključio Narodnooslobodilačkom pokretu.
Poslije rata nalazio se na raznim značajnim funkcijama u Makedoniji i SFRJ kao što su predsjednik Izvršnog vijeća NR Makedonije, Sobranja Makedonije, tajnik Izvršnog komiteta CK SK Makedonije, član CK SKJ, predsjednik saveznog odbora SSRNJ i član Predsjedništva SKJ. U svibnju 1974. godine bio je izabran za člana Predsjedništva CK SKJ i člana Predsjedništva SFRJ. Kada je umro Josip Broz Tito 4. svibnja 1980. godine, Koliševski je bio potpredsjednik Predsjedništva i postao je predsjednik. Nositelj je ordena narodnog heroja.
Zamijenio ga je predstavnik BiH Cvijetin Mijatović. On je bosanski Srbin sudionik Drugog svjetskog rata na strani partizana, društveno-politički djelatnik SRBiH i SFRJ, junak socijalističkog rada i narodni heroj Jugoslavije.
Član KPJ je od 1934. godine, a od 1934. do 1936. bio je član Univerzitetskog komiteta KPJ. Zbog komunističke djelatnosti hitan je i osuđivan, a 1935. godine bio je u koncentracijskom logoru u Višegradu. Godine 1936. postao je instruktor Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, a 1938. je upućen u Bosnu raditi na stvaranju novih partijskih organizacija. Po povratku iz Bosne, 1939. godine, postao je član Mesnog komiteta KPJ za Beograd. Godine 1940. ponovno je poslan u Bosnu, gdje je u Tuzli i okolini, radio na stvaranju i jačanju partijskih organizacija. Poslije Travanjskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije, 1941. godine, Cvijetin je aktivno radio na organiziranju i pripremanju ustanka. Najveći dio rata proveo je u istočnoj Bosni, na raznim rukovodećim vojnim i političkim dužnostima. Lipnja 1941. godine postao je politički komesar Štaba partizanskih odreda za Tuzlansku oblast. Kasnije je obavljao dužnost političkog komesara Birčanskog partizanskog odreda, člana Operativnog štaba za istočnu Bosnu, političkog komesara Šeste istočno-bosanske udarne brigade i dr. Od lipnja 1943. godine bio je sekretar Oblasnog komiteta KPJ i sekretar Oblanog komiteta Narodnooslobodilačkog fronta za Istočnu Bosnu. Bio je član ZAVNOBiH-a i član AVNOJ-a (od drugog zasjedanja u Jajcu, studenog 1943. godine).
Nakon rata, obavljao je mnoge odgovorne državne i partijske funkcije.
Sergej Kraigher je slovenski partizan, časnik i prvoborac. Godine 1933. postao je članom Komunističke partije Slovenije (KPS), a iste je godine uhićen i osuđen na dvogodišnju kaznu zatvora. Bio je od 1951. guverner Narodne banke Jugoslavije, od 1967. predsjednik Skupštine Socijalističke Republike Slovenije, od 1974. predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Slovenije, od 1979. član Predsjedništva SFRJ.
Petar Stambolić je bio predstavnik SR Srbije. On je narodni heroj Jugoslavije, visokopozicionirani dužnosnik SR Srbije, drugi predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i četvrti po redu predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije. Odmah poslije upisa na fakultet, Stambolić se uključio u akcije revolucionarne studentske omladine Sveučilišta u Beogradu. Bio je jedan je od organizatora i rukovodilaca akcije studenata za pomoć političkim zatvorenicima u listopadu 1933. godine. Kao član Akcijskog odbora stručnih studentskih udruženja, radio je na osnivanju stručnih studentskih udruženja i okupljanju studenata marksističkog svjetonazora. Tokom 1935. i 1936. godine bio je jedan od organizatora štrajkova i borbe revolucionarne studentske omladine za slobodu nauke i autonomiju Sveučilišta u Beogradu, te protiv nacionalističkih studentskih udruženja i ostaloga. Članom Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) postao je u prosincu 1933. godine, kada je postao i rukovodilac ćelije SKOJ-a na fakultetu koji je pohađao. U rujnu 1934. godine Stambolić je uključen u članstvo komiteta SKOJ-a Sveučilišta u Beogradu, a krajem 1935. godine u članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije, Stambolić je u svojstvu instruktora PK radio na organiziranju ustanka na području Jagodine i Smederevske Palanke, te na formiranju prvih partizanskih jedinica u centralnoj i zapadnoj Srbiji. U jesen 1941. godine je u tada oslobođenom Užicu radio na organiziranju organa narodne vlasti i bio izabran za prvog sekretara Glavnog narodnooslobodilačkog odbora za Srbiju. Nakon rata i uspostave SFR Jugoslavije, Stambolić se nalazio na najodgovornijim partijskim i državnim dužnostima u SR Srbiji i Jugoslaviji. Polovinom 1980.-ih godina se povukao iz političkog života, te je živio povučeno sve do svoje smrti 21. rujna 2007. godine. Stambolićev nećak je bio Ivan Stambolić, tragično ubijeni predsjednik SR Srbije. Ivan Stambolić je postao ravnateljem poduzeća Tehnogas 1965. godine a zamjenik mu je bio Slobodan Milošević (upoznali su se na sveučilištu). To je bio početak Miloševićevog nasljeđivanja Stambolića, kad god bi Stambolić krenuo na drugo zaposlenje, što u politici, što u gospodarstvu. Svibnja 1986. godine biva izabran predsjednikom Predsjedništva SR Srbije a malo prije toga dao je odlučujuću podršku Miloševiću u izboru za predsjednika CK SK Srbije. Nakon Miloševićeve posjete Kosovu Polju, 24. travnja 1987. godine, gdje je dao podršku kosovskim Srbima, započeo je razdor u srpskom državnom rukovodstvu. Tada Milošević započinje sukob s Dragišom Pavlovićem koji je tada bio vođom beogradskih komunista. Dragiša Pavlović bio je pripadnikom liberalnog krila SK Srbije, te se njegova sintagma uzima za opisivanje Miloševića - "olako obećana brzina". Ojačavši svoj položaj, Milošević (23. i 24. rujna 1987. godine) na Osmoj sjednici SK Srbije (gdje je Pavlović razriješen svih dužnosti) napada i svoga dugogodišnjega mentora Ivana Stambolića (pred TV kamerama). To je značilo prekretnicu u politici srpskih komunista, koji se sve više priklanjaju srpskim nacionalistima okupljenim u Udruženju književnika Srbije i Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti (Memorandum, čiji su autori: Dobrica Ćosić, Smilja Avramov, Kosta Mihailović, Dejan Medaković, Vasilije Krestić i ini pisci, ekonomisti, povjesničari.).
14. prosinca iste godine Stambolić je razriješen dužnosti predsjednika Predsjedništva Srbije. Na prijedlog tadašnjega Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, u siječnju 1988. godine, postao je ravnateljem Jugoslavenske banke za međunarodnu ekonomsku suradnju - JUBMES. Milošević ga je smijenio s toga položaja 1997. godine.
Pod sumnjivim okolnostima tijekom Antibirokratske revolucije, u travnju 1988. godine, kod Budve u prometnoj nesreći poginula je njegova kći Bojana (tada je imala 24 godine).
25. kolovoza 2000. godine, mjesec dana pred izvanredne izbore za predsjednika Savezne Republike Jugoslavije (gdje se očekivalo da bi Stambolić mogao nastupiti kao kandidat), biva otet, za vrijeme jogginga u Beogradu, i od tada nije više viđen živ.
Njegovi su posmrtni ostatci pronađeni 28. ožujka 2003. godine na Fruškoj gori (Vojvodina). Kako se tada saznalo, ubijen je po nalogu Slobodana Miloševića, a ubojstvo su izvršili osmorica pripadnika Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije (predvođenih Miloradom Lukovićem - Legijom). Ubojice su osuđeni na 15 do 40 godina zatvora. Ivan Stambolić pokopan je uz državne počasti 8. travnja 2003. godine na beogradskome groblju Topčider.
Mika Špiljak bio je hrvatski partizan, komunist i političar, predstavnik SR Hrvatske, predsjednik Predsjedništva SFRJ. Rodio se Odri Sisačkoj, prvom selu do Siska na cesti prema Zagrebu. Otac Dragutin bio radio je na željeznici. Po školovanju je Mika Špiljak bio postolar.
Već 1933. priključuje se radničkom pokretu, 1935. postaje članom SKOJ-a, a 1938. Komunističke partije Jugoslavije. Kad je 22. lipnja 1941. nacistička Njemačka napala Sovjetski Savez i time raskinula Pakt Ribbentrop-Molotov, Mika Špiljak bio je u skupini onih komunista koji su izašli iz grada, prvo u Žabno, susjedno selo Odri, a potom i u šumu Brezovicu, gdje su osnovali Prvi sisački partizanski odred.
Nakon Drugog svjetskog rata bio je tajnik Narodne fronte za grad Zagreb, a od 1949. do 1950. bio je i gradonačelnik Zagreba. Od 1945. do 1951. bio je i sekretar Gradskog komiteta Komunističke partije Hrvatske. Veliki utjecaj na život glavnog grada Hrvatske omogućio mu je i uspon u političkoj hijerarhiji u tadašnjoj Hrvatskoj, tako da je od 1951. do 1958. djelovao u Izvršnom komitetu CK Saveza komunista Hrvatske, a od 1963. do 1967. bio predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske, to jest tadašnje hrvatske vlade. U tom je svojstvu sudjelovao i na pripremama za Brijunski plenum SKJ (održan 1. srpnja 1966.), na kojem je politički likvidiran Aleksandar Ranković.
Nakon toga odlazi u Beograd gdje će obavljati niz saveznih dužnosti. Mika Špiljak za taj će svoj odlazak iz Hrvatske optuživati Vladimira Bakarića, vjerujući da ga je ovaj htio odstraniti i smanjiti mu utjecaj. U Beogradu najprije obavlja dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, to jest savezne vlade. Tu dužnost preuzima 16. svibnja 1967. i na njoj ostaje do 18. svibnja 1969. 1968. odlazi u posjet u Vatikan gdje priprama teren za Titov posjet Vatikanu 1971., gdje ga je primio papa Pavao VI. Kao predsjednik Vijeća naroda Skupštine SFRJ svečano je proglasio i potpisao Ustav SFRJ iz 1974. (21. veljače). Krajem 1970-ih preuzima utjecajnu dužnost predsjednika Vijeća Saveza sindikata Jugoslavije. U vrijeme ekonomske krize u SFRJ, 1982. ulazi u Presjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, a ubrzo, nakon smrti Vladimira Bakarića (1983.), ulazi i u Predsjedništvo SFRJ. U to je vrijeme i član Savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Kao predsjednik Predsjedništva SFRJ, 1984. u Sarajevu izgovorio je i rečenicu: „Proglašavam da su 14. zimske olimpijske igre u Sarajevu otvorene!“
Ime Mike Špiljaka u zadnje vrijeme se često povezuje sa slučajem ubojstva hrvatskog emigranta i bivšeg direktora u INA-i Stjepana Đurekovića kojeg je jugoslavenska tajna služba UDBA ubila u Njemačkoj 1983. godine. Svjedoci pred njemačkim pravosuđem optužuju Miku Špiljka da je naručio ubojstvo Stjepana Đurekovića koji je znao za financijske malverzacije njegovog sina Vanje koji je bio direktor u INA-i.
Vinko Sindičić na toj audio snimci, na korektnom njemačkom, nedvojbeno tvrdi da je ubojstvo “naručio” tadašnji visoki partijski dužnosnik Mika Špiljak, kako bi zaštitio svoga sina Vanju, također jednog od direktora u Ini, koji je navodno bio umiješan u financijske malverzacije vezano za uvoz nafte. “Vanja je pronevjerio veliki iznos novca, koji je on ubirao po europskim tržištima nafte. Đureković je znao za Špiljkove malverzacije pa je bio nezgodan svjedok.” Kako se krug istrage oko Vanje Špiljka stezao, prema Sindičićevom iskazu, Mika Špiljak je shvatio da mu Stjepan Đureković, koji je sve znao o malverzacijama u Ini, predstavlja najveću opasnost za sina, ali i posredno za njega jer se vjerojatno ne bi uspio održati na visokoj dužnosti ako bi mu sin završio u zatvoru zbog malverzacija.
Mika Špiljak odlikovan je ordenom Narodnog heroja Jugoslavije.
Veselin Đuranović je visokopozicionirani dužnosnik SR Crne Gore, šesti predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i sedmi predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije.
Političku karijeru je okončao tijekom Antibirokratske revolucije 1988. — 1989. godine, kada je podnio ostavku na sve političke funkcije i povukao se iz političkog života.
Radovan Vlajković je sudionik Drugog svjetskog rata u partizanima, društveno-politički djelatnik SAP Vojvodine, SR Srbije i SFRJ. Predsjednik SFRJ od 15. svibnja 1985. do 15. svibnja 1986.
Sinan Hasani je albanski pisac, političar i diplomat. Funkciju predsjednika Predsjedništva SFRJ vršio je od 15. svibnja 1986. do 15. svibnja 1987. godine.
Lazar Mojsov je makedonski komunist diplomat, sudionik Drugog svjetskog rata u partizanima i društveno-politički radnik SR Makedonije i SFRJ. Predsjednik SFRJ od 15. svibnja 1987. do 15. svibnja 1988. godine.
Iza njega opet dolazi red na BIH, Ulogu predsjednika preuzima Raif Dizdarević. Kod njega sam našao zanimljiv podatak da u doba dok nije kao nacionalnost u jugoslavenskim statistikama uvedeno Muslimani, Raif Dizdarević se izjašnjavao kao Hrvat.
Onda se dogodila antibirokratska revolucija kojom je na jedan mali način Slobodan Milošević izvršio državni udar i počeo preuzimati vlast u cijeloj državi. O tome možda napišem poseban post. Ali mu nikako nije odgovaralo što je sad bio red na Sloveniji da ima predsjednika. To je bio Janez Janša. 15. svibnja 1989. je postao predsjednik Predsjedništva SFRJ; na dužnosti predsjednika je bio do 15. svibnja 1990. On se kao mladi ekonomist nakon dobivanja diplome 1973. godine zaposlio u poduzeću IGM Zagorje i 1981. godine magistrirao na temu analize organizacijskog razvoja tipičnog građevinskog poduzeća.
U početku 1980. je bio zaposlen kao direktor Ljubljanske banke u Trbovlju. Jednu godinu je radio kao ekonomski savjetnik jugoslavenskog veleposlanstva u Kairu, Egipat.
Godine 1986. je doktorirao s temom Međunarodni novčani sustav i Jugoslavija. Iste godine je postao slovenski delegat Odbora republika i pokrajina SFRJ; Na toj dužnosti je bio do 1989. godine, kada je bio na prvim izborima sa više kandidata u Socijalističkoj Republici Sloveniji izabran za člana predsjedništva SFRJ.
Ruši se berlinski zid, pada komunizam na istoku Europe, Slovenija i Hrvatska u proljeće 1990 organiziraju demokratske izbore, dok Milošević to odgađa i kalkulira kako da ostane na vlasti, preuzeo je institucije ukinio autonomiju Vojvodini i Kosovu, postavio svoje ljude i u Crnoj Gori, pričom o ugroženosti Srba, te onda preuzima JNA dajući joj smisao pričom o Jugoslaviji i očuvanju iste. 1990 predsjednik postaje njegov čovjek Borisav Jović. On je 28. ožujka 1989. izabran za srbijanskog člana Predsjedništva SFRJ. Bio je potpredsjednik Predsjedništva SFRJ od 15. svibnja 1989. do 15. svibnja 1990., a zatim predsjednik Predsjedništva SFRJ od 15. svibnja 1990. do 15. svibnja 1991. Bio je predsjednik Socijalističke partije Srbije od 24. svibnja 1991. do 24. listopada 1992., što je prethodno bio Slobodan Milošević koji je taj položaj formalno napustio (ali je neslužbeno u njoj zadržao presudni utjecaj), jer po Ustavu nije mogao istovremeno biti predsjednik stranke i predsjednik Srbije. Kada se Milošević službeno vratio na čelo stranke, Jović je postao potpredsjednik SPS-a i ostao na toj funkciji do kraja studenog 1995.
To je sve dovodilo do neupitnog razdvajanja republika što naravno Milošević i njegova vrhuška nisu mogli prihvatiti pa je došlo do krvavog rata i nestanka države. Miloševićev je u svome cilju za vlašću poticao nacionalističke strasti. Ali on je prije svega bio pragmatik kojemu je jedini cilj bila vlast. On je bio bankar u SAD i on je imao podršku službi, bio je projekt koji se kasnije otrgnuo pa su ga svrgnuli kao i Sadama Huseina. Država je financijski iscrpljena, dugovi su došli na naplatu. Osamdesete godine bile su obilježene odlaganjem početka vraćanja vanjskog duga Jugoslavije zbog financijske nemoći gospodarstva. Jugoslavija je 1991. godinu dočekala sa oko 20 milijardi dolara duga. Prethodno joj je Međunarodni monetarni fond umanjio ukupna potraživanja za 1.8 milijardi jer zemlja jednostavno nije imala sredstava za vraćanje ni kamata, a kamoli glavnice. Šta je ovom stanju prethodilo? Prethodilo mu je nekoliko desetljeća izgradnje ekonomije čija je struktura bila takva da joj je opstanak zavisio baš od stalnog povećanja vanjskog duga. Da sad ne idem u detaljniju analizu koja je dovela do ovakve situacije a onda i raspada države kojoj su temelji dobrano narušeni možemo vidjeti da je svatko gurao na svoju stranu, a simbolički se to vidi i preko štafete mladosti koja nekako prestaje preuzimanjem uzdi vlasti od strane Miloševića. Štafeta mladosti uvedena je 1945. godine, a na Titovu inicijativu, 1957. događaj je proglašen "Danom mladosti". Do Titove smrti 1980., štafeta mu se osobno dodjeljivala na stadionu JNA u Beogradu. Poslije njegove smrti, štafeta se predavala predsjedniku Socijalističkog saveza omladine Jugoslavije.
1987. godine, u Sloveniji je izbio skandal kada je objavljen plakat za "Dan mladosti", koji je podsjećao na plakate njemačke nacionalsocijalističke stranke kada je ona bila na vlasti. Ipak, skandal je utišan i priredba je održana.
Sljedeće godine, 1988., posljednji je put na beogradskom stadionu održana priredba za "Dan mladosti". U tijeku te godine, SSOJ je ukinuo ovu nekada popularnu manifestaciju.
Posljednji predsjednik Predsjedništva je bio predstavnik Hrvatske Stjepan Mesić. Već je počela agresija na Hrvatsku od strane JNA i pobunjenih Srba. Mesić je bio predstavnik izabran od Sabora izabranog demokratskim putem iz stranke HDZ pokreta koji je pobijedio na demokratskim izborima a predstavljao je težnju hrvatskog naroda za slobodom i ravnopravnošću.
Post je objavljen 21.09.2017. u 21:08 sati.