Pregled posta

sve ono što nam život nudi

ne bih voljela s ovom temom nikoga uvrijediti ili povrijediti stoga se unaprijed ispričavam svima kojima su moji stavovi neprihvatljivi ili tema previše kontraverzna, no kako za mene nema tabu tema i želja mi je uvijek, pa i ovdje pišući pokušati razbijati sve vrste predrasuda, iako, možda to i nije pravi izbor riječi, više neko vlastito viđenje ili doživljaj, tako da sam odlučila upustiti se u diranje u to o čemu se, uglavnom, ili ne razgovara, ili se taj razgovor svede na par riječi izrečene zbog kurtoazije i pristojnosti, a dalje sve ostaje na pojedincu i njegovim bližnjima da se nose s ostatkom tereta, pa ću se ja biviti samo tim svojim osobnim načinom na koji se sama znam i pokušavam održavati sabrana kada se u toj situaciji nalazim, što je upravo sada.
dakle, skraćena verzija duge priče jest kako je Dida iz Rovinja nakon druge rutinske operacije koja je, prema prvim informacijama " dobro prošla ", nalazi u komi na intenzivnoj njezi, a druga informacija koju je baka dobila bila je: " ima još dva sata, možda izdrži noć. ".
to smo saznali u subotu popodne dok smo se spremali za vjenčanje moje četiri godine mlađe sestre za koje smo čitav tjedan vježbali i skidali njene omiljene pjesme namijenjene bljeskanjem plesnih cipelica po podiju, a moj muž je, napokon dobio priliku svirati i sve ono što doma sklada, jer prostor u kojem se održavala fešta je brazilski restoran, što je nakon flamenca žanr koji ga je počeo obuzimati, te je tražio po internetu izvorne tradicionalne brazilske note kako bi doživljaj bio što potpuniji, dok sam se ja sama veselila kako ću napokon uspijeti izvesti Garotu iz Ipaneme na onaj bossa nova način koji mi se sviđa od kada sam prije puno godina naletila na tu obradu, laganu, nježnu i suptilnu baš kakva je i mladenka sama.
no, puno više od mog pjevanja te večeri bila je uzbudljiva prilika za njega, jer je planirao predstaviti se vlasniku lokala koji je rodom iz Brazila, te je želio s njim sklopiti poslovni dogovor, tako da je sviranje na takvom događaju bila idealna prilika, ali i želja moje sestre, te neka vrsta emotivnog poklona za mladence.
na haljinu sam slučajno naletila nenadano u onom sekndhendu gdje kad je stavi na vagu ispadne oko dvanaest i pol kuna skupa s podstavom, a moje plesne cipelice samo su čekale jedno takvo savršeno sparivanje.
sve je bilo prelijepo da bi bilo istinito.
i onda: žBaAaM!
otišao je po mlijeko i još neke sitnice koje bi nam trebale ujutro, a vratio se uplakan, izvan sebe oduzete mogućnosti govora, uskoro i stajanja na nogama.
naravno, svadba je, za nas, otišla prije nego je došla. odlučili smo kako nećemo nikoga time opterećivati, pogotovo ne mladence, kako bi im taj dan ostao ono što i treba biti.
sviranje ni pjevanje više nije dolazilo u obzir. rekao je da bi se samo osramotio, previše griješio, i vrlo vjerojatno nebi mogao suzdržati suze, jer bi ga svaka ta pjesma sjetila na oca koji ih je i sam nekada svirao po terasama dok je on s mamom plesao pred njim, baš kao danas Fran samnom.
prvo smo razgovarali o tome da li uopće ići, no on sam je rekao kako ne želi biti sam doma čekajući da mu zvoni telefon, niti ne želi da ja ostanem doma zbog njega, pa ćemo otići do vjećnice i vidjeti kako se situacija razvija.
a situacija se razvijala tako da je pred vjećnicom njega dočekala njegova teta koja živi u blizini i pred svima mu rekla:
" tata ti je jako loše, možda ga nećeš vidjeti više. "
nakon toga oči su mu bile crvene i otečene kao u reklami za neke čudotvorne kapi, samo mi te kapi nismo imali pri ruci, jedino što je imao bila je moja ruka koja je sada morala biti čvrsta i jaka u koordinaciji s mozgom i razumom kako bi skupa što bezbolnije i neprimjetnije, nažalost, odradili ono što se mora.
sva sreća pa je moja sestra već bila unutra, tako da se ta informacija širila šapatom, pogledima u pod, rukama preko ramena i poskrivećki brisanjem njegovih suza rukavom tamnoplave košulje koje sam se specijalno potrudila speglati bez krivudave crte onda dok mi je peglanje rukava i odlučivanjem o boji hlača bilo među preokupacijama dana. onda dok smo još bili pribrani.
ostatak fešte prošao je u njegovim odlazcima na zrak, mojem motrenju svakog njegovog izraza lica i pokreta bora oko očiju, jer riječi su mu zapinjale u grlu, a ljudi su oko njega plesali kao po staklenom podiju, koji je zaista i bio proziran ispod kojeg se nalazila improvizirana pješćana plaža posuta školjkicama i morskim životinjama koje su Frana neopisivo veselile, tako da je gledajući u njega pokušavao upijati njegovu sreću i preusmjeriti se na funkcioniranje u društvu čiji razgovori su mu povremeno odvratili misli, pa je povremeno i sve skupa bilo stvarno, iako potpuno nestvarno.
u jednom mi je trenuntku čak i rekao: " znaš, ma ja još uopće nisam ni svjestan, to je najgore od svega. ", a ja bih ga samo malo jače stisnula za ruku, jer, ni sama nisam znala što bih rekla.
mi smo na svadbi, ljudi oko nas se vesele, mladenka je moja sestra, tata mi puca od ponosa, svi su sretni, dolaze nam upoznati se, pa obavezno pohvale dijete kako je društven i lijepo priča, a nas dvoje držimo se kao neke voštane figure u muzeju filma strave i užasa.
čak je i tragikomična situacija ispala kad nam je neko uletio rečenicim:
- ajde, ljudi, ajmo plesat, kaj vam je, nije niko umro, hahahaha. - ha ha.
sama sam se sa smrti prvi put realno suočila kada mi je vrlo iznenada zbog izlijeva krvi u mozak umro stric, tatin brat kojeg se živo sjećam, kao i tog dana, po njegovoj energičnosti i iskrićavom veselju koje je prštilo iz njega kao i enormna količina želje za životom i volje za bilo kojom vrstom akcije.
bio je visok, korpulentan muškarac s očima zaigranog dječaka i riđom četkastom bradom.
tog je jutra, kao i svakog rekao baki da pristavi kavicu, pa kad doručkujemo on ide betonirati temelje za garažu, ali prije toga mora otići po neke fosne.
nakon što je izgovorio tu riječ: " fosne " veselo je lupio šakom po stolu i rekao: " ajmo buraz! ". sjećam se da smo mi klinci baš jako jako željeli ići s njima voziti se u kamionu, ali nije bilo mjesta za svo troje, mene i njegovog sina i kćer, pa smo svi ostali doma.
nakon toga sjećam se kako su došli neki ljudi, svi su plakali, a sestrična, koja je tada imala oko sedam, osam godina skriivala se iza kuće i virila preko čoška.
kanije su nam rekli kako je stric postao anđeo jer je dragi Bog htio da dođe k njemu i kako nas sada gleda s neba, čuva nas i pazi da budemo dobri.
moja sestrična nakon toga više nikada nije bila ista. potpuno se kao kornjača uvukla u svoj nevidljivi oklop i žalovala u tišini i samoći. još i danas u njenim očima vidim istu sjenu koja joj je prekrila dušu i obavila se oko srca.
za razliku od nje bratić se s ti nosio bijesom i agresijom koju je, uglavnom ispoljavao na nama slabijima od sebe.
ja sam im povjerovala sve što su mi rekli i često gledajući freske na stropovima crkava na misi zamišljala kako stric sjedi s Isusekom i Dragim Bogom dok im Majka Božja kuha kavu on veselo lupa šakom po stolu jer mora ići po fosne, a kad je padala kiša govorila sam bratiću da je žalostan jer nismo bili dobri.
moja sestrična nije im povjerovala i rekla je da Bog ne postoji, jer da postoji nebi joj uzeo tatu. bez obzira što sam se ja trudila objasniti joj kako je i svog sina uzeo sebi jer ga voli, nije željela to shvaćati na taj način.
a upravo je to način na koji sam se ja sama nastavila nositi sa smrću.
smrt, osim što je osnovni dio života, za mene je puno više od toga.
obzirom da ja vjerujem u beskonaćnost duše i nemogućnosti njenog nestajanja, već samo pretvrbe u neku novu energiju tijelo je za mene samo jedan vid alata koji je duša dobila na korištenje za vrijeme ovog kratkog boravka ovdje na ovoj lopti koju zovemo Zemljom, a za mene je i Majka, zaćetnica svega iz koje sve i svi postajemo, nastajemo i vraćamo joj se.
isto tako vjerujem kako nakon smrti tijela duša odlazi u neku drugu puno zanimljiviju dimenziju, ovisno o tome kako i na koji način smo upotrebljavali to svoje tijelo vođeno dušom unutar koje je isprepleten razum, osjećaji i sve ono što nam je dano uz to, dakle i svi drugi potencijali, talenti, mogućnosti, a prije svega izbori koje smo tijekom života svojevoljno odabirali činiti poglavito jedni prema drugima.
razmišljajući na taj način za mene je smrt sreća, naravno za onoga tko je umro, a naša tuga što ga više nikada nećemo moći dodirivati, gledati, razgovarati s njim, ljubiti se i grliti samo je naša osobna sebićnost i nemogućnost da budemo sretni zbog drugoga, jer smo toliko jako fokusirani na samog sebe da ne razumijemo kako je ljubav puno, puno više od toga.
a smrt je upravo ta ljubav koja nam je dana, iz nekog razloga.
jednako tako smtram sretnim onoga koji se za vrijeme preobrazbe iz živog u mrtvo tijelo nije mučio ogromnom količinom bolova, zakovanim za krevet i prepuštenog na brigu ili nebrigu drugih živih ljudi oko sebe čime muči ne samo sebe već i njih, pa sve skupa postaje još više bolno, tužno, pa na kraju stvara i neke grozne osjećaje koji utjeću na odnose između voljenih osoba i pretvara ih u ono što nikome nije ugodno.
pogotovo ako je čovjek živio život u njegovoj punini, ako je uspio ostvariti barem nekolicinu svojih želja i snova, ako je imao ono nešto čemu se veselio smatram kako ga sveukupno to čini sretnim čovjekom kojeg tek sada nakon što se otarasio te materije zvane tijelo može nastaviti sve ono zbog čega je i stvoren, te postoji. bilo da je to drvo koje će izrasti na njegovom pepelu, što je moja želja, ili će, zaista, postati anđeo koji pazi na sve nas, bilo da se reinkarnira u usjenicu iz koje će nastati predivan leptir, ili će pomagati kuhati večeru, tek nakon smrti počinje pravi život.
za mene ovo ovdje samo je uvertira u nešto bolje, ljepše, ispunjenije, svjesnije, značajnije i bitnije.
naravno da ni muža kojem su i ta moja razmišljanja u teoriji bila bliska nisam uspijela utješiti tom pričom, pa nam je ostalo samo da se zagrlimo i plačemo zajedno, no, plakali smo zbog sebe.
takav je čovjek.
i ljubav je za nas još uvijek apstrakcija. ona prava, čista, nesebična, nebeska ljubav.
pa, ako i vjerujemo nešto kada kucne taj smrtni čas i u ljubavi smo, kao i u životu i smrti sebični, misleći na sebe, svoje osjećaje, tugu i nedostajanje voljene osobe teško je oduprijeti se tome i biti istinski sretan zbog bližnjega svog.
kada je umro moj deda rodio se Fran.

Post je objavljen 18.09.2017. u 23:04 sati.