I danas sam jutro docekala sama. Umjesto tebe zagrlila sam jastuk najjace sto znam i njemu prosaputala koliko tebe volim.
U porukama nakon toga napisala kao more dugu poruku i zamislila da smo kao nekada, pa sam je kao poslala...
Nije proslo mnogo a cini mi se kao da je vjecnost.
Da ne gledam te predivne plave oci sto imaju najdivniji sjaj.
Da ne uzdisem na svaki tvoj zagrljaj.
Danas bi nam uz tu godinu bio jos jedan mjesec u nizu da se volimo...
"BIO" sam rekla, zar ne?
Da, sve su sada to uspomene.
Sve je to sada samo "kako je bilo lijepo" i "nedostajes mi"!
A uistinu,
nedostajes mi za poludit...
I ne znam dali da mrzim datume di je nas broj,
dali da se i tada pravim kao da je isti poput drugih...
Otkrij mi tajnu kako samo ti uspjevas dalje?
Kako uspijes uzivat u svemu sto nismo vise mi?
Danas...
Danas tugujem opet kao niko, kao nikad...
Danas...
Volim te vise nego jucer...
Danas...
I danas te trebam milo kao kad smo bili jedno...!
Danas jer je nas dan, da ostane to danas zauvijek!
Post je objavljen 14.09.2017. u 13:59 sati.