Pišem ovo u strahu da sam zaboravljena. Koliko je vremena prošlo, ne bi ni bilo čudno da jesam. Ali svejedno se vraćam. Vraćam se jer mi ovo treba. Treba mi pisanje. I treba mi mjesto gdje će moje misli i riječi netko čitati. Hoće li ih netko čitati? Hoće li ih razumjeti?
I u ovom trenutku u kojem ovo pišem pitam se ima li smisla. Ima li smisla vratiti se nakon toliko vremena? Ima li smisla pokušati pobijediti zaborav? Moram pokušati. Dugujem si to.
Mnogo se toga promijenilo od posljednjeg puta kada sam ovdje nešto napisala i objavila. Diplomirala sam, radila u školi, udala se, preselila se, izgubila prijatelje i stekle nove, promijenila prioritete, naučila toliko novih stvari... Jedino za čim žalim je što to nisam podijelila s vama. Jeste li još uvijek ovdje, moji blogerski prijatelji? Nadam se da jeste. I od sveg se srca nadam da me niste zaboravili.