Pregled posta

ČETIRI MJESECA SEZONSKOG RADA U TURIZMU!

“ DA LI JE VODA PITKA”?

Sa danom 30.kolovoza završila sam sezonski rad u turizmu. Da podsjetim na posao sam otišla 1. svibnja ove godine. Kroz četiri mjeseca radila sam četri posla i to: posao servirke, radnice u auto kampu na sanitarnom čvoru, posao kuhinjske radnica i posao hotelske sobarice. Za poslove servira, kuhinjske radnice i hotelske sobarice hotelski poslodavci djelatnike traže odmah po završetku turističke sezone. To su poslovi za koje se misli da se lako mogu naučiti, da nije potrebna nikakva posebna edukacija- tek objašnjenje i kratka poduka. No moje je mišljenje da je najteže raditi posao za koji osoba nije školovana i koji se radi prema vlastitom osjećaju. Jer radi se pred gostima, pred turistima i za turiste. O pristupu poslu i načinu obavljanja posla gdje je djelatnik u neposrednom kontaktu s gostom, djelatnik bi trebao imati mnogo više informacija i znanja, trebao bi imati ležernost i smješak, mnogo puta i kontakt očima, a kumunikacija na jeziku gosta trebala bi ući u taj paket dobre usluge za gosta.
Jer gost je stigao na odmor. Osim sunca, mora i hrane gost ima pravo na okruženje u kome će se dobro osjećati. To okruženje čine ljudi koji ga poslužuju, koji gostu ulaze u sobu, koji ga susreću u krugu hotela…
Posao servirke radila sam u turističkom mjestu Rapcu, u restoranu hotela Valamar Beleuvi Familly Live 41 dan . Dala sam otkaz iz vlastitog nezadovoljstva niskom primljenom plaćom i odnosom dvaju meni pretpostavljenih mladih žena. One su imale funkciju rukovoditelja za sezonske radnike. Jedna od njih govorila je sezonskom personalu da je “ desna ruka” sposobne rukovodeće osobe koja je otišla na bolovanje, a o radu i odnosu prema ljudima doslovno nije imala pojma. Prethodno sam lako pronašla drugi posao, odradila sam otkazni rok u Belevuiu od samo dva dana, jer mi je to dozvolila šefica Franjković i narednog sam dana započela novi posao.

OTKAZ U AUTO KAMPU OLIVA
U ponedjeljak 12. lipnja počela sam raditi, preko Agencije za privremeno zapošljavanje Brite u Auto kampu Oliva Maslinica d.o.o. u Rapcu na sanitarnom čvoru Bijeli, a tijekom 38 dana koliko sam radila u kampu, radila sam i na sanitarnom čvoru imena Češki Mali. Na poslu na sanitarnom čvoru Bijeli dobila sam otkaz s čime sam se bez diskusije složila jer sam prema izrečenim kriterijima - bila kriva. Nikakva pravila ponašanja za goste u sanitarnom čvoru nisu bila napisana – ni izdvojena, ni naglašena što znaći da je gostima baš sve bilo dozvoljeno.
Naime u nedjeljno poslijepodne 16. srpnja petero austrijske djece su za igru izabrala međusobno polijevanje vodom sa kanticama i posudama koji služe za kuhanje. Radila sam u drugom dijelu sanitara kada je igra započela, a kada sam došla čitav muški dio sanitara bio je zaliven vodom. Djeca su vodu prolijevala i na vanjskim tuševima polijevajući se zbog čega je stvorena velika lokva vode ispred tuševa. Neki su gosti već vani stajali i promatrali tu igru djece. Igru su gledali i roditelji djece no nisu reagirali. Kada sam došla do vanjskih tuševa bila sam iznenađena slikom koju vidim i istina je da sam počela vikati – zašto to radite – idite na more, idite na more. Naime more i plaža je udaljeno samo sto metara od sanitarnog čvora Bijeli. I to je bilo dovoljno roditeljima djece da zovu recepciju auto kampa Oliva i da se žale da vičem na djecu . I ja sam zvala recepciju i moju nedređenu šeficu, ali šefica za mene nije bila dostupna na mobitel. No sutradan je polijevanje vodom aktualizirano od strane roditelja djece na način da se djeca “boje otići u toalet kada sam ja u smjeni” . Jedna od žena koje su imale funkciju meni pretpostavljene I. došla je po odgovor- u pratnji još jedne osobe- da li je istina da sam vikala na djecu. Potvrdila sam, jer sam zaista vikala i prepričala sam događaj. Voda je za mene resurs koji ne može biti predmet dječije igre. Tim više što sam svakadnevno doživljavala da novi gosti koji su dolazili na odmor i u auto kamp najprije pitaju “ Da li je voda pitka”? A pitku vodu treba cijeniti, jer je ona resurs zemlje u kojoj su strani gosti na odmoru . No pretpostavljena I. nije tako mislila. Rekla je da gosti kamp skupo plačaju i da je gostima sve dozvoljeno. Moj dijalog s mojim argumentima nije ništa mijenjao. Vlasnica Agencije Brite obavijestila me da je pozvana na sastanak kod direktorice auto kampa Maslinica d.o.o. K. M. Đ. radi mog vikanja na djecu a u srijedu 19. srpnja vlasnica Brite-a obavijestila me da direktorica kampa želi da prestanem raditi. Razlog tome je rekla je – da se gosti žale da se djeca boje ići u toalet nakon mog vikanja na njih u nedjelju.
Moram reći da su toj odluci zasigurno pridonijela još dva momenta - više je djelatnika u toj sredini saznalo da je moja profesija – novinar- a jednako važan momenat je i taj što sam se više puta žalila šefici nadležnoj za smještaj – jer sam bila okradena u vrijeme dok sam bila na poslu, od osoba koje su stanovale samnom u zajedničkom smještaju. Strahovala sam za svoje osobne stvari . Problem sa krađom nije nikako riješavan, jer pretpostavljena to nije znala riješavati. Sezonskim djelatnicima nije prišla s poslovnim odnosom!
Moram naglasiti Kada sam došla u sanitarni čvor Bijeli kao Češki Mali u auto kampu Maslinica d.o.o. bila sam neobično iznenađena što u turističkoj sezoni u turističkom auto kampu u zahodima nema toaletnog papitra. Na recepciji su mi objasnili da je “to tako” i da toaletnog papira nema. Politika kampa bila je takva da su u cijelom sanitarnom čvoru Bijeli bila tri takozvana đambo toaletna papira, a u Češkom Malom dva đampo toaletna papira. Svaki zahod zasebno nije imao toaletni papir, jer ga nadležni nisu nabavljali. Gosti su bili vrlo ljuti, posebno žene, kada su za prvog dolasku u zahod spoznali da nema toaletnog papira- već da se prije ulaska u zahod moraju poslužiti sa đambo papirom. Komentirali su to s ljutnjom na različite načine.

Nisam željela gubiti vrijeme. Razgovor s direktoricom kampa ne bi imao nikavog smisla – jer već time što uskrajuće toaletni papir gostima dovoljno govori o stavu prema gostu s jedne strane, a prolijevanje vode od strane djece koja su tu dovedena na odmor s druge strane - i moj pogled na to – bio bi razgovor na koji nije vrijedno trošiti riječi.
Zato sam isto poslijepodne na internetu pronašla novi, treći posao sada u Poreču i dogovorila ga. Odlučila sam raditi kao kuhinjka radnica, jer sam imala važeću crvenu Zdrastvenu iskaznicu. Gospođa Margarita koja je imala tridesetogodišnje radno iskustvo u računovodstvu u jednoj turističkoj kompaniji, žena koje turističke poslove poznaje u dušu, radi ljudskih intriga dobila je otkaz 2013. a sada radi poslove izvan struke, odvezla me s mojim putnim torbama iz Rapca u Labin na autobus za Poreč. Već sam prije podne bila u Poreču u novoj tvrtki u kojoj sam željela raditi. Bio je to Omladinski hostel “Šiška” za mladež u naselju Špadići u Poreču. Hostel je u slovenskom vlasništvu.

ČETIRI DANA U OMLADINSKOM HOSTELU
U Omladinskom hostelu “Šiška” dočekala me 20. srpnja lijepa, uređena žena J. P. voditeljica hostela. Pokazala mi je moje mjesto za stolom, ponudila me ručkom, upoznala me s ostalim personalom, objasnila mi funkciju hostela i moj posao, satnicu rada, odmora i spavanja. Smještaj za personal je bio u krugu hostela. Isti dan odradila sam popodnevnu smjenu od 18- 22 sata u kuhinji gdje sam prala suđe i pomagala u postavljanju večere za mlade koji su došli na odmor u Poreč pod kontrolom svojih učitelja ili odgajatelja.
Narednoga dana posao je započeo u 7, a završio u 17 sati. No gospođa voditeljica mi je rekla da je sada pauza do 17.45 a onda nastavljam raditi pripremu i posluživanje večere a nakon toga pranje suđa. Bila sam iznenađena da se od mene očekuje da nastavim raditi jer sam odradila toga dana već 10 sati. Ovdije sam u kuhinji na radu zatekla još dvoje mladih ljudi, mladića od 20 godina i djevojku od 25 godina koji su radili s kuharom, točnije radili su sve što je potrebno u kuhinji. Oni nisu postavljali nikakva pitanja, oni su na dinamiku posla naučili. Objasnla sam gospođi voditeljici da sam odradila 10 sati, da danas više ne mogu raditi, jer 10 odrađenih sati smatram dovoljnim radnim vremenom. Djevojka i mladić složili su se da od 18 sati mogu biti slobodna , što sam ja smatrala potpuno normalnim, ali u toj kuhinji to baš nije bila poželjna odluka. Obukla sam se i otišla u grad, u Poreč.
Vratila sam se iza 21 sat u hostel. Gospođa voditeljica je sjedila za stolom i rekla mi da nije od mene fer prema ovo dvoje koji su ostali raditi što sam otišla u grad. Ona je smatrala da sam trebala ostati odmarati se u sobi. Iznijela sam svoje mišljenje o tome. Prigovoreno mi je i to što sam pitala kada će proraditi stroj za pranje suđa, jer se sve suđe pere i polira na ruke. Rečeno mi je da ovo dvoje mladih još nije postavilo takvo pitanje, a ja koja sam došla jučer pitam kada će proraditi stroj za pranje suđa. Također sam iznijela stav na tu temu. Stroj za pranje suđa nije radio 10 dana do dana mog dolaska. Ova kuhinja u hostelu imala je ljude za samo jednu smjenu rada, a nedostajali su djelatnici za drugu smjenu. Isti personal i isti kuhar radili su do mog dolaska i prvu i drugu smjenu.
Subota je za mene prošla u radu od 7- 16,30 nakon čega je bila pauza do 17.45, a onda ponovo do 22 sata.
U nedjelju ujutro započeo je posao od 6 sati ujutro, a oko 16,30 gospođa voditeljica me pozvala do svog stola te mi rekla da vidi da se puno mučim na tom poslu te da mi daje otkaz. Popodne mi je dala slobodno, točnije od 18- do 22 sata. Složila sam se s njenom odlukom. Prati i brisati suđe od doručka pa od ručka uistinu mi je bio dosadan i težak posao. Očekivala sam drugačiji rad u kuhinji. Otkaz sam dočekala kao svojevrsno riješenje bez niskih tonova u razgovoru. Ni nakon otkaza nisam željela ni sa kim ostati u lošim odnosima. Otkaz nije razlog za loše odnose. Otkaz je prilika na drugi početak.
Dolazeći u hostel “Šiška” preko puta sam zapazila simpatičan, ne odviše veliki hotel sa četiri zvjezdice na čijem travnjaku stoji mramorna ploča na kojoj piše “Park Laguna”. Sada sam odlučila da ću ujutro najprije tu potražiti posao hotelske sobarice.

PARK LAGUNA
Kada sam 24. srpnja došla na recepciju hotela Park Laguna pitala sam “ ima li još u ovo, po datumu kasno vrijeme turističke sezone, u hotelu posla na mjestu hotelske sobarice”. Recepcioner je pozvao
glavnu sobaricu, koja je rekla da mjesta ima i pitala me imam li iskustva u poslu sobarice. U auto kampu Oliva bili su bungalovi koje sam u dva vikenda čistila s ženama koje su radile samo taj posao. Tada sam zapravo dobila prva saznanja kako se čisti kupaonica, kako kuhinja, što i kako treba urediti da bi objekat bio spremno za dolazak gostiju. Ta znanja iz čišćenja i pospremanja bungalova bila su mi osnova na temelju kojih sam sada rekla – da imam iskustva, jer sam čistila bungalove u Rapcu. Bilo je to sada dovoljno za prelazak na posao sobarice. Glavna sobarica Mateja primila me u ekipu hotelskih sobarica u hotelu Park Laguna.Hotel pripada Lukšić Grupi.

Skenirana razglednica koja prikazuje hotel Park Lagunu

U vremenu od 12. lipnja do 30. kolovoza, slobodan dan u kome nisam radila, bio mi je jedino 24. srpanj kada sam mijenjala posao.U sve ostale dane sam radila. Zašto? Zato što na poslovima koje sam radila nije bilo dovoljno personala i nitko nije mogao dobiti slobodan dan za odmor. U vremenu od 1. svibnja do 30. kolovoza na tjelesnoj težini sam izgubila deset kilograma.
MARGARETA ZOUHAR ZEC


Post je objavljen 06.09.2017. u 08:16 sati.