Nismo se vidjele jedno...skoro 10 godina. Jedna od nih stvari. Ona se nakon faksa vratila kući, a ja sam od kuće otišla. I da, veći grad je izvor zabave i ona dolazi tu i tamo ovdje, ali nikako se potrefiti. A čule se nismo dvije godine i pol, otkad mi je umro otac.
Ali neki dan joj je bio rođendan i čestitala sam joj i rekla da me nazove kad stigne.
I kad me nazvala jedva sam se nakon skoro 2 sata prisilila da poklopim.
Imale smo toliko toga za reći, riječi su padale poput kiše koju je donio Harvey, brze, krupne,sitne, spoticale su se jedna o drugu u želji da što brže izađu van, informacije su bile zatrpane drugim informacijama,smijehom i digresijama.
Tako malo treba da shvatiš da nisi sam. Da nisi jedina budala koja ima faze na poslu kad si neopravdano veseo i smiren,kao i one kad bi bacio bombu i zatukao sefa. Nisam jedina koja je razvila ADHD pa više nije u stanju pogledati film koji traje dva sata. Nisam jedina koja zivne tek u 7 navecer, pa ide stalno kasno spavati, bez obzira na razumna objasnjenja i iskustvo koje kaze kako je to strasno lose. Nisam jedina koja je malo izgubljena u svim tim vjencanjima i bebama i samo bi i dalje skupljala zivotinje i gledala serije.
Takodjer, nisam jedina koja nije napredovala
- i dalje ucim kampanjski iako sam obecala sama sebi, i to prilicno svecano, da ce ovaj put biti itekako drugacije.
Nevjerojatno kako je malo potrebno da legnes smijeseci se kao budala. Samo 120 minuta. I nakon njih, ti si ona nespretna smijesna cura koja otkriva svijet uz pomoc drugih cura s istim nerdy crtama.
I sve je tek pred tobom.
Post je objavljen 05.09.2017. u 22:19 sati.