Evo me opet tu, vo Kavadarci, vo Makedonija,
gdje sam prvi put došao 1963. i od tada redovito se vraćam.
Pa, eto da i oni koji ovdje navrate, vide ove krajeve
bivše nam države, domovine, koje nisu imali prilike obać i upoznat.
Oni koji jesu i prije lutali ovim krajevima ili bili u Armiji,
da se podsjete i vide kako to sada izgleda gledano mojim očima.
U centru vijori barjak.
Za susjedna prigradska naselja pare su tu
pa tako i u Vataša
nastavlja se uređenje korita Lude Mare
što je kroz grad već prije uređeno.
Kasnije ostaje još jedna dionica kroz Vatašu,
a uzvodno, već izvan mjesta,
korito je smirujuće
Sama Vataša je više selo nego grad, pa se miješaju
novi krovovi i stari krovovi,
dotrajale kapije,
ili sagrađena kuća, sa još uvijek čitavom starom pod njoj.
Kako bi to bilo da nema crkve,
a da ja ne uđem unutra,
da provjerim hoće li se zato urušiti krov!
Pored crkve je i narodni heroj Strašo Pinđur
a u blizini spomen područje 12 deca.
i manastir mojeg imenjaka.
Malo podalje je izletište Moklište.
Tu okolo su i ljetnikovci
onih s dubljim đepom
i motel
ispred kojeg je ovaj izrezbareni kamen,
te par ugodnih restorana,
a priroda uz Ludu Maru je smirujuća,
opali list najavljuje jesen,
a vodopadići šušte
dok stara eutanazirana vodenica spava.
Ima i skromnijih, ali s nacionalnim nabojem.
U gradu se već pojavljuju pokretne pilane
za pripremu drva za zimu.
Post je objavljen 05.09.2017. u 00:22 sati.