Marketing
O poeziji
Gomilam misli poput neopeglanog veša, do nekog tamo slobodnog vikenda, a onda iz razbacane gomile izvlačim jednu po jednu.
Rradnja je to uobičajna i prosta, kao kad sparuje se čarapa s čarapom, da bi par imali.
Kačim ih tako o zidove desnih moždanih odaja, kao portrete svjedoka vremena u kojem se prolaznost samo pokušavala pobijediti snagom vjere u vječno.
Međutim, nekada se pobijedi za svagda, jer cilju se ipak stigne, premda ne uvijek onako, kako nam se na mah činilo da je trebalo.
Rijetki su oni kojima je sama trka važnija od cilja.
Takvima bez predumišljaja, dolazak na cilj ne označava i kraj.
On postaje početak, jedne drugačije stvarnosti, u kojoj se vrlo životno postoji i dalje.
Jer ako pređemo s lijeva na desno, tim mostom corpus callosum, u mirno konačište stižemo i alejom dragih nam slajdova šećemo.
Kao u vremenskoj kapsuli pohranjeni su, o kazaljke zapleteni, pa nam je i njihova važnost, u odnosu na "starenje" proporcionalna.
A samo smo zaboli papirić u pukotinu Zida plača, pred kojim smo se često, kao turisti naguravali, ne shvaćajući snagu svojih želja.
Takvi smo...
I prosti i složeni, i tuđi i ničiji i samo svoji...ponekad i razboriti.
Ali sve dok čujemo zvuk mandoline srebrnih struna, kada mjesec o našu nagost ih zasvira, da ohrabri nam korak prema tamo odakle povratak se ne nazire, od tamo o neprolaznosti svjedočimo.
Čistom poetskom ljepotom!.
Post je objavljen 03.01.2018. u 20:35 sati.