Na temelju svega napisanog ovdje na fejzbuku, na prvi pogled je žalosno koliko čovjek nije u stanju prihvatiti doživljaj u trenutku.
Na svaki način energijom sprečava vezu prirode, osjetila i mozga. To je njemu značajno da umišlja sramne želje, kako bi ideje realizirao.
Zbog toga što svi tako rade odavno nema povjerenja u odnosima. Umjesto toga osmišljena je kultura (nešto primitivno bez ljudskog dodira, nešto na distancu).
I pitanje, ima li smisla da djeca budu kulturna, da se ne dodiruju i ne igraju. Nema veze i mi odrasli smo samo djeca.
Čega bi se mi trebamo sramiti?
Post je objavljen 28.08.2017. u 13:31 sati.