Ne, ne mogu se sjetiti da li mi je najprije zapela za oko ova mala pravopisna zbrka ili je glatko kliznula, pa tek potom, jer sam se zagledala u mlado, nasmijano lice djevojke na slici, od koje mi je nenadano, dok sam nešto čitala na facebooku, stigla poruka: "Sjećaš li se vi mene?" Živahne smeđe oči, duga kosa boje meda, crte lica u kojima se zadržalo nešto prepoznatljivo mi od djevojčice koje se taj tren maglovito prisjećam: "Mislim da - da", odgovorim joj, "imaš i stariju sestru Jasminu, ona je voljela plesati!"
Dolazile bi one uvijek zajedno - iz jedne od obližnjih kuća u selu - s kanticom svježe pomuzenog mlijeka što ga je moja baka kupovala od njihove majke, i viđala bi ih za ljetnih dana dok bih boravila na selu, u vrijeme kad djedu i baki na imanje više nisam pristizala sama nego s Armanom.
"Ja sam ta starija sestra Jasmina! Vi ste meni ostali u nezaboravnom sjećanju."
Stizale bi njih dvije ujutro, dok bi mi pred kućom pili kavu; mlađa - kao valjuška što je usput pala na ljetnje vreo i suh zemljani put koju se podigne i s nje otpuhne prašina i slamčice i još malo obriše prstima, obraza kao da je netom pojela veliku krišku lubenice počinjući je jesti od sredine, očiju tamnih kao šišarke i slamnato svijetle kuštrave kose, a starija, tankovita, žiška - sjajnih plamtećih očiju, kose ostrižene na kratko i plahovitosti koja je trebala samo riječ podrške i pogled što pokazuje interesovanje - oči koje vide nju - pa da se oslobodi poput opruge, i čim bi odložila kanticu s mlijekom, ohrabrena našim odobravanjem da pokaže što zna, počela bi plesati u svojoj vlastitoj uvježbanoj koreografiji, pjevajući pjesmu uz koju je naučila taj ples, i rukama, kukovima, dječje, kretnjama što ih još za dugo neće oblikovati senzualnost, pomalo nezgrapno a žustro, izvodila bi svoju točku.
U to vrijeme - ne mi, Arman i ja, već naše vrijeme i njegove boje, zvučalo je kao Schubertova Fantazija u f-molu za četiri ruke, koju je veliki skladatelj posvetio svojoj učenici Caroline, potajno zaljubljen u nju, nadajući se da će je zajedno svirati i da će ta glazba njoj posvećena taknuti je za romantične osjećaje prema njemu i zbližiti im i srca kao ruke.
... Opet mi je glazba izazvala suze, slušajući je, pa mi s lica kaplje klize niz vrat i duž izreza na bluzi. Nije to nikakav potok, kako se može činiti, već su krupne, voluminozne, pa kad se jedna razlije kao da ih je u njoj spregnuto mnoštvo.
Predivne je ljepote, dirljive, bujicom strasti i nade što je nosi, naplavljuje predio srca prepunjujući ga, doživljajno, ali koliko god u tom Schubertovom snu ima vedrine, poleta, energičnog nečeg što zaziva drugi par ruku vezujući ih uz svoje kompozicijom što ih plijeni, što napreduje, nezadrživo raste i razvija se... ima i dijelova tako intoniranih da se osjeća ta temeljna boja skladateljevih emocija, u dubini njegova bića, kao podloga što na mjestima uvijek i neizbježno progleda ispod površine i probija kroz nju, jer je temeljna, i u tim dijelovima - ako se uopće smije odvajati govoreći na ovaj način, o dijelovima - ima toliko bolne ljepote...
I naš je notni zapis, naše vrijeme, razočaran nama - jer pijanisti da bi znali svirati note trebaju naučiti čitati ih u oba ključa, i u bas i u violinskom ključu i istovremeno svirati - veliki skladatelj, život (ili veliki sluh za gluhosti), preradio u verziju za dvije ruke, kao što je Schubert, razočaran, svoj izvorni zapis preradio u Fantaziju za dvije ruke. Ali, slušajući je u tom aranžmanu, senzibilitetom mi je bliža, i ljepša, dublja...
...................................................................***
"Voljela bi ja", odgovara mi Jasmina na poruku gdje kažem da se nadam da ćemo se jednom opet i vidjeti, "vjeruj mi, ja vas i tvog Armana ne mogu nikada u životu zaboraviti. Vi ste bili najljepši par! ..... ljubim te."
Ne sjećam se da li sam joj i tad mogla reći, na kraju zahvalivši joj na prekrasnim riječima, ili sam to pomislila, osjećajući, tek potom, da su mi njene poruke nešto najljepše što sam mogla primiti - baš takve kakve jesu - nevješte, možda zbog plahosti, zbunjene smetenosti kad nekog osjećamo i dovoljno bliskim i još ne tako bliskim a da ne bi stalno iznova miješali oslovljavajući ga i sa ti i vi, ili tek neizverziranog rukopisa, ali možda baš i zato, ta iskrenost što se korijeni u emociji prenoseći uvjerljivo energiju osjećaja, slobodnijom, neposrednije, nego da ju se moderira u ogledalu izgleda stvari i premoćna formi i formalnom, tako sjajno djeluje svojom životnošću i ja se već sad i po tome - i rado po tom, tako često sjećam nje...
Post je objavljen 27.08.2017. u 10:08 sati.