Ne razumijem se. Ne bi to razumijeli psiholozi. Ni psihijatri. Jer ni ja ne razumijem.
Ne razumijem kako se uvijek dovedem u ove situacije. Kako sebi dopuštam sve ovo. Kako i zašto svaki put zajebem.
Sama sebi čeprkam po ranama. Volim da boli.
Opet sam upala. U vrtlog davanja sebe za ništa. Nadajući se. Uvijek se nadajući. Da će biti bolje. Da ću proći bolje. Da će manje boljeti. Da će više voljeti.
A ono uvijek isto.
Ja sama.
On sretan.
S nekim drugim.
Jebemu do kad ću se uništavati?!
Imam konce vlastitog života u rukama. Ali kad ne znam s njima. Navikli su krivim putem. I to se više ne da ispraviti....
Opet sam na dnu. U rupi. U beznađu. U vrtlogu. U nemiru.
Do kad?
Jeli moj život samo to ?
Post je objavljen 14.08.2017. u 10:06 sati.